- kroatlingve -

Onaj koji se nada
– Esperanto, u borbi za Hrvatsku –

 U okviru proslave obilježavnja i sjećanja na prvoga predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, održano je nekoliko skupova u njegovom rodnom mjestu, u Velikom Trgovišću u Hrvatskom Zagorju. U subotu, 11. svibnja održan je šesti stručno – znanstveni skup “Dani dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća”.  Skupu je nazočilo oko pedeset pozvanih znanstvenika, državnih visokih dužnosnik, akademika, diplomata, te raznih zainteresiranih stručnjaka i suradnika.

Akademici Petar Strčić i Dubravko Jelčić, ugledni profesori Agneza Szabo, Marko Samardžija, Đuro Vidmarović, predsjednik Hrvatskoig državnog Sabora g. Nedeljko Mihanović, te organizator i bivši predsjednik Vrhovnoga suda g. Milan Vuković, samo su neka od dvadesetak imena, koji su tekstom i izlaganjem pridonijeli znakovitosti  skupa. Zbornik radova sa skupa očekuje se do konca ove godine.

Tema izlaganja: “Onaj koji se nada  – Esperanto, u borbi za Hrvatsku”, izazvala je dosta zanimanja zbog samoga naslova, pa i zbog sadržaja, te kako će se rad uklopiti ciljanu temu “Borba Hrvata kroz stoljeća”. Valja pripomenuti, da je već u utorak 14. svibnja, na rođendan dr. Tuđmana, kada je otkriven njegov spomenik, bilo dosta onih koji su se osvrnuli na temu sa skupa i kazali: ”Da, onaj esperanto!”

Pristupno je pitanje: kakva je veza između višestoljetne borba za Hrvatsku pomoću jednoga neutralnoga jezika, kakav je esperanto? Hrvatska i Hrvati su se tijekom niza godina borili ne samo za svoj teritorij, za svoju političko-pravnu opstojnost i očuvanje glavne vjeroispovijesti, na razne načine, pa i svojim hrvatskim jezikom. Za sam jezik i hrvatskimj i stranim jezicima, latinskim jezikom prije svih drugih, borili su se stoljećima, a i još se bore danas. Poznato je, da je tek 2. svibnja 1843, prvi puta progovoreno u Saboru hrvatskim jezikom. Tek 1847. Sabor je donio odluku kojom hrvatski jezik treba “uzvisiti na onu čast, vrijednost i valjanost, koju je dosada uživao latinski jezik”. Stoljećima je za hrvatske znanstvenike i pisce, uglavnom latinski jezik bio je sredstvo kojima su pisali svoja djela. 

Valjalo je pripomenuti, kako ratovanja i bitke imaju vrlo različite oblike, bez obzira da li su borbe obrambene ili napadačke. Teoretičari rata Sun Tzu (“Umijeće ratovaja”) i Carl von Clausewitz (“O ratu”) u svojim razmatranjima o pripremi ratovanja bez oružja i o ratu kao “dijelu političkog odnosa”, ističu ratnu promičbu i dugoročniju pripravu, kao važan čimbenik. Tvrde, da se i nakon rata i uspostave nekih novih političkih odnosa, nastavlja rat. U hrvatskom je slučaju pritisak višestoljetni i raznovrstan. 

Prije, a također u doba posljednjeg “Domovinskoga rata” u agresiji na Hrvatsku, treba istaknuti, da je još za bivše države početkom devedeseth godina prošloga stoljeća, počelo s promičbenim pritiscima, pa je jedna hrvatska domoljubna stranka dobila nadimak “stranka je opasnih namjera”. Uz to su bile “pakirane” za cijelu Hrvatsku i sam hrvatski narod, razne insinuacije pogodne za specijalni i propagandni rat . 

Rušenje mnogih nacionalnih simbola, a napose spomenimo – hrvatski jezik, bili su neprekidni objekt napada s raznih strana. Najstarije spomenike hrvatskoga narodnoga jezika od“Bašćanske ploče” oko 1100. "Istarskog razvoda" iz 1275., “Vinodolskog zakonika”, iz 1288.  “Poljičkoga statuta”  do samoga  “Misal”-a iz 1483. tek 25 godina nakon Guttenbergova izum tiskarskoga stroja. Taj neprekidni niz, koji nije samo na hrvatskom jeziku, raznih narječja i pisama, već i tekstovi na latinskom jeziku, tada univerzalnom jeziku kulturne Europe, treba istaknuti i rječnik Fausta Vrančića: »Rječnik pet najplemenitijih europskih jezika« u koji je - uz latinski, talijanski, njemački, i mađarski - uvrstio i svoj »dalmatinski« (hrvatski) jezik, iz 1551-1617, kao i dekret pape Grgur XV. iz lipnja 1622. u Rimu, kojim je osnovao Kongregaciju »de Propaganda Fide« ( za širenje vjere), koja je imala zadaću pretvoriti u djelo ono što mi danas zovemo »evangelizacijom« naroda, međusobnim približavanjem i upoznavanjem kulture, običaja, vjere arapskog i slavenskog svijeta, kojim se otvarala katedara za arapski i »ilirski« jezik, na području Mletačke Republike.

Gdje je tu sada  „Onaj koji se nada“ u borbi za Hrvatsku? U borbi za Hrvatsku? Uvijek smo o svemu tomu pisali, mi hrvatski esperantisti! Za Hrvatsku su se hrvatski esperantisti uvijek borili pišući o svojim velikanima, povijesti, prevodeći pjesme na esperanto, objavljujući to i u zbornicima i u svojim časopisima. Nisu to bili samo hrvatski esperantisti. Navedimo tek nekoliko primjera.

Već 1907. Jean Borel, u sedmom izdanju svojega učbenika: Vollstaendiges Lehrbuch der Esperanto – Sprache, tiskanom u Berlinu, autor piše na njemačkom jeziku u Literarnom dodatku: “U nastavku dajemo nekoliko proznih dijelova i pjesama kao primjer esperantskog izričaja za esperantski.”, te se tu nalazi tekst pjesme Petra Preradovića ”Noćna pjesma”, prevedena sa hrvatskoga jezika na esperanto - ”Nokta poemo”.

U 1909. godini službenog priznanja „Društva hrvatskih esperantista“ u esperantskom časopisu Društva „Hrvatski esperantist“ već u 1. broju tiskan je tekst Petra Preradovića, u prijevodu Mavre Ŝpicera „Moja lađa“ – „Mia ŝipo”. Nisu slučajno stari esperantisti upravo tu pjesmu uvrstili u svoj časopis u samom početku rada, jer je pjesma – znakovita i navještavajuća: ” Plovi, plovi, moja lađo,/U koj' goder kraj;/ Ja ti cilja još ne nađoh,/Sama cilj si daj! 

Godine 1911. Fran Kolar   Krom prevodi na esperanto roman najzagrebačkijeg pisca Augusta Šenoe "Zlatarevo zlato" (La trezoro de l' orajisto), koji je tiskan tek 1913. Ubrzo je 1912. objavljen izbor hrvatske poezije "Kroataj poeziajoj" u redakciji i prijevodu Mavre Špicera, a u izboru pjesama nalazi se prijevod hrvatske himne "Lijepa naša".

Taj se niz prijevoda nastavlja neprekinut do današnjih dana : „Alkar“, Dinka Šimunovića (Ano del'ringludo), „Smrt Smail-age Ćengića“, Ivana Mžuranića (La morto de Smail-agao Čengić)...preko romana Miroslava Krležine „Na rubu pameti“ (Rande del' prudento ),  opet Augusta Šenoe „Karanfil s pjesnikova groba ( La dianto dee sur la poeta tombo)...do  jednoga od posljednjih tiskanih knjiga iz Domovinskoga rata „Priče iz Vukovara“, Siniše Glavaševića (Rakontoj el Vukovar). 

U brojnim časopisima hrvatskih esperantista:  La suda stelo, Tempo, Koko, ZELano, Zagreba esperantisto , objavljeni su brojni prijevodi hrvatskih pjesnika, pa je to svojevrstan pregled prevoditeljske zauzetosti hrvatskih esperantista,

Nisu samo pjesme esperantskome svijetu pričale o nastojanjima hrvatskih esperantista da opisuju život i djela hrvatskih ljudi, tijekom stoljeća. Opisani su mnogi događaji, obljetnice, spomenici... 320 godina nakon utemeljenja Sveučilišta u Zagrebu, Ivan Kukuljević Sakcinski-sto godina od smrti i borba za hrvatski jezik, kao i borba Emanuela Justamenta u Saboru 1989. Za ostanak odredbe o hrvatskom jeziku u Ustavu tadašnje Republike, još u bivšoj državi.

Posebnost je naših esperantskih tiskovina, da smo još 1998. i 1999. najavljivali slom prošle državne zajednice južnih Slavena, kao i rezultate izbora 1990. i pobjedu Hrvatske demokratske zajednice i predsjednika dr. Franje Tuđmana. Odluka o raskidu državno-pravnih sveza s bišom državom i najava nezavisnosti – svijetleće su „Zvijezde danice“ u tekstovima zagrebačkih esperantista. Isto vrijedi i za obilježavanje15. siječnja 1992. – za Hrvatski dan samostalnosti i nezavisnosti - priznavanje nezavisnosti Hrvatske.

U mjesečniku ZELano, tada jedinom esperantskom u Republici Hrvatskoj, koji je neprekidno izlazio za vrijeme agresije na Hrvatsku, moglo se čitati: Poziv esperantistima svijeta, da „dignu glas protiv rata bilo gdje, a napose u Hrvatskoj“. Moglo se čitati podsjećanje na Ottu von Habsburga, koji je rekao Zagrebčanima: „Došao sam prijateljima, jer im je teško!“ . Prijateljski gradovi Bolonja,Tromsø, Mainz ... i mnogi esperantisti osobno poslali su svoje izjave o ratu i agresiji na Hrvatsku. Najvažniji dio suvremene angažiranosti dijela hrvatskih esperantista su tekstovi u ratnim godinama agresije na Hrvatsku u kojima se poziva na prestanak rata, te se u časopisu ZELano nalaze i odjeci o tom ratu u Hrvatskoj iz esperantskih časopisa u svijetu i njihova pisma upućena uredništvu i čitateljima ZELano-a.