Foto: iStock/Gulliver
Prvi put dijete u kampu, prvi dan.
Prtljagu sam pripremio kao za polarnu ekspediciju (s preskocima u tropske krajeve). Provjerio sam popise (sto puta). Ponovio sam upute (sto puta). Povukao sam predavanje o cigaretama, alkoholu, drogama, kavi, coli, energetskim pićima (jednom). Propustila sam predavanje o sigurnom seksu (nakon kraćeg oklijevanja). Odolio sam iskušenju da mu iz ruku uzmem škare za nokte i sam mu odrežem nokte. Mahnula sam veselo i podigla se nakon leta (ali za svaki slučaj nisam stavila maskaru).
Kod kuće tišina zaglušujuća. Nemam pojma što je trenutno na Cartoonu. Još uvijek nisam niti jednom rekao “Ideaideaide!”. Nitko ne pjeva. Nitko ne repa. Nitko me ne tjera da bilo što guglam. Nitko neće skočiti usred noći s “Imam ideju!” (Nadam se). Skupljam otpale komadiće lego kockica i tiho šmrcam.
U tom trenutku, naravno, svi moji poznanici odlučuju podijeliti iskustva s prvih kampova svoje djece. A to iskustvo nužno uključuje nezgodu, bolest, tučnjavu, izgubljenost u gradu, opijanje, cjelonoćno gledanje pornića, neutješnu tugu za mamom ili u najboljem slučaju – pokvaren telefon. Vjerojatno me pokušavaju uvjeriti – mislim, njihova su djeca ipak preživjela, zar ne? Ali iz nekog razloga, učinak je upravo suprotan, i moj um počinje slikati apokaliptične slike. Duboko dišem, uspijevam se kontrolirati i ne posežem za telefonom. iskreno. Nisam nazvao niti jednom. Dogovorili smo se da me on pozove, a ako budem morala cijelu večer sjediti skrštenih ruku, hoću.
On je dobro. Putovao je normalno, hranu je jeo na putu, ručak i večera (pileće nogice, juhu!). Također je vježbao, kupao se i u krevetu je s knjigom u 21 sat. Malo ću čitati i zaspati, kaže. Ne vjerujem svojim ušima – dijete koje se do 22 sata ne može otrgnuti od kompjutera već je u krevetu. S knjigom. Okupan. Na trenutak bih poželio da ga mogu ostaviti u kampu barem 2 mjeseca, da učvrsti korisne navike. Onda se sjetim da mu još nisam oprala pidžamu da je mogu namirisati ako ga uhvati čežnja za domom.
Vjerojatno sve majke prolaze kroz ovo. Ili barem sve moderne majke. Tijekom našeg djetinjstva stvari su vjerojatno bile mirnije i razumnije, i definitivno ne mogu zamisliti da je moja majka zarila nos u moju pidžamu. Što se toliko promijenilo u ovim godinama? Bilo je nekada i ubojica, lopova, silovatelja, pedofila, bolesti, nesreća, katastrofa… Prestajem nabrajati prije nego što se dohvatim telefona. Kampovi su bili dva tjedna umjesto jednog, a komunikacija se svela na obaveznu čestitku s tekstom “Pozdrav iz sunčane Ravde, vrijeme je divno, dobro sam, jedem sve”. Ako imate sreće pa vas puste do pošte, nakon sat-dva čekanja možda nazovete i mamu. Jednom. Tako puno. Dva tjedna vaše je dijete na drugom kraju Bugarske, a za sve to vrijeme samo ste jednom čuli od njega da jede sve. A vi ste mirni. Drugačija su vremena bila. Ne zato što nije bilo opasnosti, već zato što nije bilo toliko informacija koje bismo svakodnevno ubijali u glavu da je svijet iznimno opasno i strašno mjesto. Nije bilo tehnologija koje bi nas držale u stalnom kontaktu jedne s drugima i oduzimale nam i posljednju kap slobode i osobnog prostora. Nije bilo toliko stresa i neizvjesnosti u svakodnevnom životu. I možda je bilo više povjerenja u okolinu, u život općenito, vjere da će sve biti u redu jer se tako stvari normalno odvijaju, a ne obrnuto.
Ali svejedno, život ide dalje, djeca rastu, odvajaju se, odlaze u kampove. Kažu mi stariji roditelji da ta knedla u želucu ne prolazi ni kad ti dijete nema 10, nego 20 godina i ne ide u logor, nego u brigadu u inozemstvo.. Pretpostavljam da nikada ne nestaje. Jedino što preostaje je iskoristiti ove limune za napraviti limunadu. Uživajmo u tišini i prilici da rano legnemo uz knjigu, a da prethodno ne naprežemo živce sa “popravi torbu/ugasi kompjuter/operi zube/idi spavati, sutra je!”. Ili ići kasno spavati, nakon bara i nekoliko pića. Ili samo sjednite u auto i odvezite se u izlazak sunca, oslobođeni obveze da odete spavati, probudite se, napravite doručak, pošaljete u školu, pokupite se iz škole, napravite večeru, provjerite bilježnice, pripremite odjeću, zaspite i sve to opet. Nakon početnog šoka odlaska i normalne tjeskobe, polako će vam se početi sviđati. Imati vremena za sebe, za partnera, za stvari koje ste radili prije rođenja djeteta. Iskoristite to maksimalno. Kamp je odmor i za dijete i za vas. A znate što je najbolje? Tjedan dana je dovoljno da se odmorite od djeteta, ali ne toliko da vam se to previše sviđa. Osobno mislim da ću sve iskoristiti. Ali ipak…za svaki slučaj, neću prati te pidžame do kraja tjedna.
