Dobrovoljni i svjesni post može vas učiniti rezigniranim i svjesnim, ali sputavajuće ili nesvjesne dijete, u koje ulažete napore stalne samokontrole, mogu vas dovesti do izljeva agresije. Znanstvenici tvrde da su dijete i restrikcije u stanju promijeniti preferencije čak i prema filmovima i učiniti vas gledateljem krvave akcije i horora.
U jednoj takvoj studiji, dobrovoljci koji su odabrali jabuku umjesto čokolade imali su veću vjerojatnost da će im se svidjeti filmovi koji prikazuju bijes, osvetu i nasilje.
U drugoj studiji, sudionici koji su uštedjeli novac odlučivši se za kupnju u supermarketu umjesto kupona u toplicama radije su gledali ljutita lica koja su im istraživači pokazali na fotografijama.
U trećem eksperimentu, ljudi na dijeti za mršavljenje odobravali su poruke političara isporučene na agresivan i ljutit način preko kulturnijih govora. Štrajkašima se glađu najviše svidjela izjava da će, ako javnost ne poveća sredstva za posebne programe obuke policajaca, zatvorenici početi bježati iz zatvora i nastat će kaos.
Autori citiranih studija David Gall sa Sveučilišta Northwestern u Chicagu i Wendy Liu sa Sveučilišta u Kaliforniji uvjereni su da je deprivacija temelj mnogih negativnih trendova u ponašanju ljudi općenito.
“Odlučili smo istražiti dovodi li vježbanje stalne samokontrole doista do širokog spektra agresivnog ponašanja i preferencija, čak i u situacijama u kojima takvo ponašanje obično nije demonstrativno izraženo”, napisali su u Journal of Consumer Research.
Istraživanja pokazuju da kontroliranje osnovnih želja i potreba obično uzrokuje da se ljudi prema drugima ponašaju agresivnije od uobičajenog. Ljudi na dijeti lakše se naljute i stalno su razdražljivi.
Zakonodavci i javne osobe trebaju biti svjesni potencijala za negativne emocije koje se mogu osloboditi ako stalno tjeraju društvo da se ograniči u izborima i odlukama koje donosi svaki dan, dodaju autori. Umjesto toga, intervencija u javnom ponašanju trebala bi se oslanjati na šire paleta metoda za usađivanje u ljude pozitivnog obrasca ponašanja koji teži postizanju dugoročnih ciljeva, zaključuju Gal i Liu.
