Fotografija: Thinkstock/Gulliver
Kažu, kakvi su ljudi u društvu, takvi su i političari. Nisu svi ljudi naravno isti i nije lijepo generalizirati, ali ipak…kakve su vrijednosti i stavovi većine društva, takav je i red u politici, policiji, ekonomiji, obrazovanju, i zadovoljstvo ljudi.
Sve počinje od djetinjstva. Ovo je ideja koja se više puta dokazala. Budućnost jednog naroda ovisi o onome što djeca svakodnevno promatraju. Da, ne reagiraju sva djeca na isti način. Neka djeca su gotovo “copy&paste” modela ponašanja koja su viđala u svojoj bližoj okolini, a druga se razvijaju u sasvim drugom smjeru upravo kao suprotnost onome što im se ne sviđa kod roditelja, učitelja, zajednice. U najboljem slučaju, djeca uče razmišljati svojom glavom i postaju svjesni odrasli koji biraju koje će od starih obrazaca zadržati, a koje je bolje odbaciti i zamijeniti zdravijim stavovima.
S kim djeca provode veći dio dana? S učiteljima. Ljudi koji moraju imati strpljenja saslušati svako dijete, riješiti sukobe, potaknuti interes djece za znanjem, održati dječji entuzijazam i stvoriti stavove prema jedinstvenom i zdravom društvu. Za neke odrasle osobe škola je mjesto gdje djeca borave dok su na poslu. Ništa više. Ili jednostavno mjesto koje mališanima puni glavu teorijama i činjenicama, ne zato što su korisne, već zato što “tako treba biti”. Cilj je da na kraju 12. razreda u diplomi budu takvi brojevi koji povećavaju šansu za upis na fakultet. Da, to je jedna od funkcija škole, ali svakako ne najvrjednija. Nije važno da djeca rastu samo intelektualno, nego i duhovno. Da steknu osjećaj usmjerenja, otkriju svoje talente, motivaciju da žive kao dio ovog društva, želju da budu korisni, vjeru u svoju sposobnost pozitivnog utjecaja i stvaranja zdravih odnosa s ljudima. Emocionalna inteligencija. Toliko je manjkav, pa se pitamo otkud toliki problemi na svim razinama života – na radnom mjestu, u službi u institucijama, u osobnim i obiteljskim odnosima.
Zapitajte se što vas motivira ili bi vas motiviralo da radite s velikom željom i maksimalnom kvalitetom u tvrtki u kojoj se nalazite – zanimljiv posao, novac, osjećaj da ste korisni i potrebni, dobri odnosi s kolegama, priznanje šefova, klijenata, voljeni one i društvo. Sve ove stvari su važne. Sada zamislite da radite za 400-500 BGN, a vaša profesija je negdje na kraju liste cijenjenih profesija. Hoćete li uspjeti zadržati entuzijazam za posao? Vrlo je zgodno ne razmišljati o tim stvarima. Uostalom, ovi su ljudi sami odlučili postati učitelji. Ali ti ljudi su ljudi koji stvaraju atmosferu u školi – mjestu u kojem vaše dijete živi svaki dan. Bilo bi dobro da si ti ljudi mogu priuštiti odlazak u kazalište, kupnju knjiga, upis na tečajeve samousavršavanja, putovanja… kako bi svoju inspiraciju i bogato iskustvo prenijeli djeci.
Ako išta priječi razvoj u pozitivnom smjeru, onda je to nedostatak predviđanja i navika obraćanja pozornosti samo na one stvari koje su vidljive golim okom, mjerljive brojkama i imaju trenutačni učinak. Društvo je često kratkovidno u pogledu stvari koje imaju odgođeni učinak. Ali to što trenutno nije vidljiva posljedica ne znači da uzročno-posljedična veza ne postoji! Okolina u kojoj djeca odrastaju je važna, i to velika.
Što svatko od nas može učiniti? Podržati one ljude koji su odabrali raditi u školi tako što će pokazati uvažavanje i poštovanje prema njihovoj profesiji. Kao iu svakoj profesiji, iu učiteljskoj profesiji postoje ljudi koji daju više od sebe i oni koji su osrednji. Ali odnos prema struci u cjelini trebao bi biti pozitivan. Tek tada možemo očekivati da će se više mladih ljudi odlučiti za ulazak u školu sa željom da budu pozitivan primjer, da inspiriraju, da osjete svoju važnost za društvo.
Pisanje članka bila je spontana reakcija na rečenicu koju je moja prijateljica rekla dok smo razgovarale o njezinom budućem profesionalnom razvoju nakon što je nedavno dala otkaz na poslu urednice u prevoditeljskoj agenciji: “Pitaju me zašto ne pokušam biti učiteljica, pa Tijekom praznika ću imati više vremena za vlastitu djecu. Napravila sam mnogo kompromisa sama sa sobom, ali takvo što se neće dogoditi! Imati posla s 20-30 djece svaki dan, dolaziti kući iscrpljen i nemati ni kapi strpljenja za svoje i uzimati novac koji ne mogu sam preživjeti, što ostaje četveročlanoj obitelji.”
Razmišljao sam o tome da kad bi više ljudi bilo upoznato s zahtjevima učiteljskog poziva, da ne govore svojoj djeci pri odabiru zanimanja: „Nikako učitelj“, nego da još više poštuju one koji su ga unatoč poteškoćama izabrali, možda tada ćemo vidjeti više inspiracije, kreativnosti i živosti između četiri zida zgrade koja okuplja buduće liječnike, političare, proizvođače, poduzetnike, uredske djelatnike, odvjetnike, inženjere, učitelje, programere… buduće roditelje i kreatore složnijeg a više zadovoljno društvo.
Autor: Maria Dimitrova,
