“Bio sam u krivu, žao mi je. Bio si u pravu”, rečenica je koju roditelji tako rijetko izgovaraju u komunikaciji s djecom, a trebalo bi biti obrnuto: oprost od djece ne samo da se može tražiti, nego je i potreban.
Odrasli moraju biti otvoreni i sigurni u sebe kako bi smogli snage priznati svoje pogreške pred djecom.
Samo tako mame i tate mogu pokazati da su obični ljudi i da i oni mogu pogriješiti.
Odgovornost je roditelja da svojoj djeci izraze sućut kada su povrijeđena njihovim pogreškama.
Kada majke i očevi pokazuju iskrenost i poniznost u interakciji s djecom, pokazuju im da je savršenstvo nemoguće postići – ni za odrasle ni za djecu.
Da bi priznali svoje nesavršenosti, roditelji moraju biti pošteni.
Ako preuzmu odgovornost za nedjelo, pomažu djetetu da postane dovoljno hrabro da prepozna vlastite nesavršenosti. To pomaže djeci da nauče ravnotežu umjesto da postanu perfekcionisti.
Prihvaćanje odgovornosti za vlastite pogreške stvara atmosferu tolerancije i otvorenosti u obitelji. Ova atmosfera postaje osnova na kojoj djeca uče graditi svoje buduće odnose s drugim ljudima.
Ranije smo razgovarali o tome kako naučiti dijete da kaže “ne”.
