Teodora Georgieva je psihologinja u Varni, obučena i certificirana specijalistica neurolingvističkog programiranja (NLP) pri međunarodnom NLP društvu od 2015. godine, sa stečenim međunarodnim certifikatima. Njezino usavršavanje daje joj znanje za novi pogled na ljudski život i vještine koje će pomoći mnogim ljudima da ponovno otkriju svoj potencijal.
Svaki čovjek u određenoj mjeri ovisi o nečemu ili nekome – bilo da je to obitelj, posao, djeca, neke stvari ili događaji. Ako ne možete funkcionirati ili obavljati svoje rutinske zadatke bez svoje “suovisne” teme, onda ste definitivno u zamci emocionalne ovisnosti. Hrana, začudo, također može postati predmetom takve ovisnosti. Što ti to znači? Može li vam podići raspoloženje ili ga, naprotiv, spustiti? Koliko vam je važna i značajna veza između vašeg emocionalnog raspoloženja i hrane? Kako prepoznati emocionalnu ovisnost o hrani i što učiniti da se situacija popravi? O ovoj temi razgovarat ćemo danas s Teodorom Georgievom, psihologinjom.
– Gospođo Georgieva, zašto svoje emocije moramo zasititi hranom?
– Emocije “gladuju” na temelju toga što imamo potrebe koje ne zadovoljavamo. A izražavaju se upravo našom emocijom – doživjeti zadovoljstvo od nečega. Hoće li emocija biti pozitivna ili negativna ovisi o tome što očekujemo primiti. U ovom slučaju emocionalna se glad razlikuje od fizičke po tome što dolazi iznenada i ne može se zadovoljiti hranom jer moramo promijeniti svoje osjećaje. To su naše potrebe, naše emocije, koje ne može svatko kontrolirati.
Teodora Georgieva
– Kada je emocionalno hranjenje poremećaj, a kada ovisnost?
– Na početku je stres. Otključava drugačiji način razmišljanja. Zato naš mozak osjeća potrebu da se nešto dogodi. Onda biramo hoće li to biti hrana ili alkohol. Razlika između tzv zdrava i nezdrava emocionalna glad jest da prvu još uvijek možemo kontrolirati, iako nas emocija vodi. Mozak daje naredbe koliko daleko i kako možemo dopustiti ovoj emociji da se razvije. Neki posežu za čokoladom, jer se od slatkog proizvodi hormon sreće – serotonin. A nezdrava glad, koja u ovom slučaju uzrokuje poremećaje prehrane, očituje se kada je osoba u neslaganju sama sa sobom. Odatle se već razvija u bolesno stanje i potrebno je potražiti pomoć stručnjaka.
A ako moram odgovoriti na tvoje pitanje, zašto u krizi odmah posežemo za nečim slatkim ili ljutim, to je želja da si priuštimo trenutak zadovoljstva i osjećaj ispunjenosti u ovom životu koji je već toliko osakaćen da se osjećamo kao mala djeca -siročići koja su bačena nasumce. I u nekom trenutku se držimo svojih životnih odnosa, gradimo vlastitu obitelj, na temelju primjera koji smo imali. Kompenzacijski mehanizam u tome da sam se dobro najeo, nahranio dušu i sretan je vrlo pogrešan. To je jednostavno posljedica našeg osjećaja da nam je život postao neukusan.
– Spomenuli ste čokoladu… Kad pojedemo nešto slatko, osjećamo toplinu i ljubav. Može li vrsta željene hrane ukazati na to kakav problem imamo u emocionalnoj sferi?
– Općenito, slatkišima se okreću ljudi kojima nedostaje ljubavi i pažnje. U ovom slučaju žene se mijenjaju, čak i fizički.
Ovisnost o hrani općenito je vapaj same osobe za potrebom za pažnjom kako bi nešto promijenio u svom životu. Recimo, radim s puno djece. Dolaze s problemom napadaja panike. To je kao bum među mladima.
– Što izaziva napadaj panike kod djece i mladih?
– Otključava se pod stresom. Djeca se ne mogu boriti protiv toga. I svako dijete bira kako će se ponašati u određenoj situaciji kako bi se začahurilo i sačuvalo u nekom obliku. Roditelji često optužuju djecu da su neuredna, nemarna, neodgovorna. Vjerojatnije je da će se naviknuti na njih, samovoljno, zahtijevati od njih – pogotovo kada je roditelj također uglednija osoba. Ali to dovodi do inkapsulacije djece – prestaju dijeliti. I odatle počinju “gaziti” taj stres i nesporazum – neki grabe hranu, drugi se zatvaraju.
Kada dugo potiskujemo svoje emocije i želje, nauštrb nečeg drugog, nakon nekog vremena dođe i udari nam veliku pljusku. To fizičko stanje, koje čini da se osjećamo izvan sebe, vodi nas u neki paralelni svijet osobnosti – ne znamo što nam se događa. I simptomatologija se počinje izražavati u obliku drhtanja, lupanja srca, straha. I to je unutarnji bum osobnosti, koji govori da se nešto mora učiniti, preokrenuti, promijeniti u ovoj osobi.
Ovisnost o šećeru je jača od ovisnosti o drogama!
Za starije bih rekao da je to njihova katarza – pročišćenje osobnosti. A kada se to dogodi na takvoj razini, to pokazuje da čovjek ima problema. Ako ne obraćate pozornost na njih, oni rastu na višu razinu – to dovodi do teških poremećaja
A to je već u području psihijatrije – kada postoji genetska opterećenost, nasljeđe, poremećaji u biokemijskim vezama u mozgu itd. Ova stanja su izvan mog djelokruga kao psihoterapeuta.
A ako govorimo o emocionalnoj prehrani, važno je da se osoba samokontrolira. Ali to se može dogoditi samo ako netko ima samodisciplinu. U suprotnom, on nikako ne može znati da je unutar samog problema – bilo da se prejede ili je to samo njezin izraz zadovoljstva. Tada je linija vrlo tanka.
– Muči li samo nas, odrasle, osjećaj krivnje ili i djecu?
– Mnogo je i djece koja su suočena s tim kompleksom. Roditelji to u životu nisu prebrodili i taj osjećaj prenijeli na svoju djecu. Ovo je negativni prijenos. Umjesto da ulažemo goleme napore u borbu protiv ovih naših ovisnosti, dobro je uložiti više vremena i truda u sam napor da u svojoj duši izazovemo veću želju da se osjećamo dobro. Zato je i rečeno: pazeći na svoju djecu, ulažemo u njih.
Milena Vasileva
