Krioprezervacija ili vitrifikacija nakon smrti koja će se oživjeti desetljećima kasnije, može zvučati kao znanstvena fantastika. Ali ne i za dr. Maxa Mohra, koji je uvjeren da ćemo se prije ili kasnije uspjeti vratiti u život u najboljim godinama.
“Razmišljam o krionici kao o produžetku hitne medicine”, kaže dr. Mohr, veleposlanik i predsjednik emeritus Alcor Life Extension Foundation. Tvrtka sa sjedištem u Arizoni jedna je od nekolicine organizacija širom svijeta koje provode krionička istraživanja.
Do danas se više od 200 pacijenata odlučilo za krioprezervaciju u Alcoru, iako je tehnologija za njihovo oživljavanje tek u ranoj fazi razvoja. Ipak, dr. Mohr se nada i vjeruje da bi moglo biti potrebno 50 do 150 godina da se pacijenti vrate u život.
“Krionika se pojavljuje kada liječnici ne znaju što drugo učiniti da vas spase. A mi kažemo: umjesto da uništimo čovjeka, stavimo ga u nepromijenjeno stanje, stisnimo tipku za pauzu i pustimo napredniju medicinu u budućnosti da se pozabavi ovim problemom“, rekao je dr. Mohr u intervjuu za Healthnews.
Vitrifikacija, ne smrzavanje
Proces krioprezervacije započinje potpisivanjem Ugovora o članstvu Cryopreservation Alcor. Troškove može pokriti životno osiguranje, a za krioprezervaciju cijelog tijela potrebno je najmanje 200.000 USD.
U idealnom slučaju, Alcor dobiva unaprijed upozorenje o ozbiljnom riziku od smrti i šalje liječnički tim do kreveta umirućeg pacijenta.
Postupak krioprezervacije počinje nekoliko sekundi nakon srčanog zastoja, kada se pacijent zakonski proglasi mrtvim. Medicinski tim zatim hladi pacijenta ledenom vodom i izvodi mehaničku ventilaciju i kompresiju pomoću CPR uređaja.
Pacijentu se daju različiti lijekovi, kao što su antikoagulansi za sprječavanje zgrušavanja krvi, antacidi i stabilizatori membrane, između ostalog, za održavanje vitalnosti tkiva. Tek tada je prebačen u Alcor, gdje su mu kirurški otvorili prsni koš.
„Pristupom glavnim krvnim žilama u srcu povezujemo vaskularni sustav pacijenta s pumpom i hladnjakom. Cilj je ukloniti što je moguće više krvi i unutarstanične tekućine kako bi se zamijenila otopinom krioprotektora. Krioprotektor možete zamisliti kao medicinski antifriz,” objašnjava dr. Mohr.
Pacijenti zapravo nisu zamrznuti, već vitrificirani. A razlika među njima je ogromna, jer smrzavanje uzrokuje stvaranje kristala leda u unutarnjoj strukturi.
“Jako su nazubljeni i mogu probiti stanice. Uz pomoć vitrifikacije, uvođenjem visoke koncentracije otopine, umjesto da uzrokuje kristalizaciju, ona postaje viskoznija i drži sve na mjestu bez nanošenja ikakve štete. To će olakšati njihovo popravljanje nekada u budućnosti.”
Postupak može potrajati nekoliko sati i mora se provoditi postupno, jer previsoka koncentracija krioprotektora prerano može biti toksična. Na kraju, temperatura pada na -320 F i pacijenti se pohranjuju u velike kriogene dewar posude koje se mogu usporediti s ogromnim termosicama. Temperatura u njima se održava dodavanjem tekućeg dušika – struja nije potrebna.
“Na ovoj temperaturi nema biološke aktivnosti. Dakle, jeste li tamo jedan dan ili 100 pa i više godina, svejedno je. Kao da ste dugo u komi, ali bez metabolizma“, kaže dr. Mohr.
Uobičajeni mit o konzerviranju je da zamrzavanje uništava stanice. Ali krioprezervacija se već koristi za in vitro oplodnju (IVF), gdje se jajašca žene zamrzavaju i kasnije odmrzavaju. Prema Centrima za kontrolu i prevenciju bolesti, 1 do 2 posto svih porođaja u SAD-u svake godine bude IVF-om.
“Problem nije u tome što se stanice uništavaju, već u tome što još uvijek ne znamo kako ih dovoljno brzo ponovno zagrijati, a da ne izazovemo ponovno stvaranje leda”, objašnjava.
dr. Max Mohr
Povratak u premijeru
Dr. Mohr kaže da istraživači “nisu blizu” razvoja tehnologije potrebne za oživljavanje kriokonzerviranih pacijenata. I u ovoj fazi nemoguće je reći koliko će to trajati. Ali dr. Mohr misli da bi to moglo biti od 50 do 150 godina.
Unatoč neizvjesnosti, sve više dokaza ukazuje na to da je pamćenje prilično dobro očuvano, dok studije staklenog moždanog tkiva elektronskom mikrografijom pokazuju da je netaknuto.
Postoji nekoliko mogućih scenarija kako će uskrsli ljudi izgledati. U Alcoru se nadaju da će se pacijenti oporaviti i oživjeti u istom tijelu.
“Međutim, nećete se vratiti kao 90-godišnjak ili 100-godišnjak. „Probudit ćeš se“ u pomlađenom tijelu, u naponu svojih snaga, pa ćeš opet biti ti, ali u svom najboljem izdanju.“
Trenutno, u očima zakona, kriokonzervirani ljudi su mrtvi. Dr. Mohr kaže da kada odaberete krioprezervaciju, u biti se donirate medicinskom eksperimentu, stoga se ne smatrate osobom. Nada se da će, kako krioprezervacija postaje sve raširenija i bolje shvaćena, krioprezervirane osobe imati ista prava kao i one u dugotrajnoj komi.
Smrt kao prava nepovratnost
U Alcoru, kaže dr. Mohr, izbjegavaju pitanja informiranog pristanka, kao što je prihvaćanje pacijenata u zadnji čas kada su očajni ili kada drugi ljudi donose odluke umjesto njih.
“Moramo biti sigurni da žele ovo učiniti i da su o tome dobro razmislili”, kaže on.
Prema dr. Mohru, koji je po obrazovanju filozof, mnogi ljudi brkaju zakonsku ili kliničku smrt sa stvarnom smrću.
“Ako smrt definirate kao istinsku nepovratnost, onda naši pacijenti zapravo nisu mrtvi. Prije 1960. godine govorili smo da je osoba mrtva ako ne diše i ako joj srce prestane kucati. Ali danas to ne radimo – imamo CPR defibrilaciju.”
Prema riječima dr. Mohra, u budućnosti će se mnogi ljudi osvrnuti unatrag i pomisliti da je njihovim preminulim prijateljima i rođacima mogla biti pružena prilika. “Dok budemo mogli oživjeti ljude, bit će jako puno izgubljenih ljudi.”
Ne slaže se s argumentom da će krioprezervacija pogoršati problem prenapučenosti.
“Čini se da ljudi ne shvaćaju da natalitet pada desetljećima i da je rast stanovništva zaustavljen u zapadnom svijetu i smanjuje se u mnogim zemljama, uključujući Japan, Rusiju i istočnu Europu. Dakle, čak i da je to problem, pravo pitanje bi bilo koliko djece imate, a ne koliko dugo živite”, ustvrdio je.
Dr. Mohr smatra da religijski razlozi ne bi trebali spriječiti izbor krioprezervacije na isti način na koji ne zaustavljaju liječenje raka.
“Većina religija, poput katolicizma, zabranjuje samoubojstvo. A ako odbijete liječenje koje vam može produžiti život, to je u biti neka vrsta pasivnog oblika samoubojstva”, kategoričan je.
Milena Vasileva
