Pedofilija, kao seksualna devijacija, pogađa 2-3% populacije, ali to ne znači da će svi pojedinci koji dožive seksualnu stimulaciju djece ispuniti svoju želju. Kao psihijatrijska dijagnoza klasificira se pod parafilije i parafilne poremećaje, a karakterizirana je snažnom maštarskom željom za spolnim odnosom s djecom, kao i ponekad nelagodom od tih maštarija, i/ili nemogućnošću kontrole seksualnog uzbuđenja ili prema njoj. od djece. Kao i kod drugih parafilija, tako i kod pedofilije kada izostane element pristanka, upravo on daje najveću stimulaciju. Ponekad ti ljudi smognu snage potražiti pomoć kada shvate da ih djeca seksualno uzbuđuju, ali malo je stručnjaka za mentalno zdravlje koji su pravilno obučeni da im pomognu bez da ih stigmatiziraju. To za posljedicu ima nedostatak odgovarajuće pomoći i perpetuiranje određenih pojava.
Prema međunarodnoj literaturi, dijete se nikada ne može u potpunosti pripremiti da izbjegne rizik iskorištavanja od strane odrasle osobe. Ali ispravna roditeljska taktika može napraviti veliku razliku, počevši od dobivanja pravih informacija o tijelu i njegovim funkcijama, imenovanja genitalija njihovim imenima bez srama i objašnjavanja što je pristanak i kako funkcioniraju tajne. Drugi važan dio je korištenje sigurnih riječi za dijete kada želi komunicirati s roditeljima, kao i spoznaja da roditeljima može reći sve bez straha. Nažalost, mnogi roditelji govore svom djetetu da im ono može reći što god mu je na umu, ali kada to učini, roditelji se svađaju s njim, dijele njegovu tajnu s drugima, rugaju mu se, ljute se, ne vjeruju mu ili čak ignoriraj ga.priliči. Tako djeca uče da s roditeljima nije sigurno razgovarati o nečem ozbiljnom.
Česta je pojava kada se otkrije još jedna priča o pedofiliji da se mnogi pitaju “kako se to sada događa” ili krive “moderno doba”, ne znajući da takve pojave postoje oduvijek od prvih organiziranih ljudskih društava. Razlika između nekada i sada je u tome što danas imamo mogućnost brzog saznavanja novosti, ali i u tome što društvene mreže daju glas ljudima koji su prije bili prisiljeni šutjeti. Stoga je neumjesno govoriti o pedofiliji kao rijetkoj pojavi koja se “ne događa kod nas”. Naravno, poricanje je korisno kada nam je teško preuzeti odgovornosti koje nam padaju ako se želimo zvati savjesnim građanima. Jer, kao što se često spominje, gotovo uvijek postoje ljudi koji su “znali” ili “vidjeli”, ali nisu ništa poduzeli po tom pitanju.
Nažalost, nismo u poziciji znati kada će i hoće li fenomen zlostavljanja djece ikada nestati. Prema sociološkim istraživanjima, teško je išta promijeniti u strukturi ovih pojava ako kolektivno ne promijenimo odnos prema njima i kada smo selektivni prema tome tko “zaslužuje” pomoć, a tko ne. Dok se značajna promjena ne dogodi, važno je učiti djecu i kod kuće iu školi o pristanku, tjelesnim funkcijama i spolu, bez uskraćivanja ili cenzuriranja informacija.
U slučajevima kada roditelji shvate da nešto muči njihovo dijete, potrebno je potražiti pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje koji se bavi dječjom psihologijom. Ljudima koji su bili žrtve seksualnog zlostavljanja djece ovo što se događa u našoj zemlji moglo bi biti prilično neugodno jer sličnih postova ima posvuda. U tim slučajevima preporuča se potražiti podršku stručnjaka za mentalno zdravlje koji imaju odgovarajuću obuku za psihoterapijski rad s ovom vrstom traume. Na kraju, važno je zapamtiti da svi imamo moć zaustaviti i spriječiti takve pojave, sve dok kontaktiramo relevantne agencije (npr. policiju, Dječji osmijeh itd.) umjesto da čekamo da “netko drugi” radi to za nas.
Osveta ili prevencija?
Znajući koliko je ovo osjetljivo pitanje, ne mogu zanemariti činjenicu da je društvo obično žedno za osvetom, a ne za prevencijom. Zatvorska kazna očito dokazano ne ide na ruku pedofilu, niti daje primjer, jer se ovakve pojave samo ponavljaju. Bilo bi korisnije organizirati tim neuroznanstvenika i psihijatara koji bi dublje proučavali ovog čovjeka, saznali prave uzroke koji su doveli do ovakvih gnusnih djela, kako bismo mogli stvoriti mehanizme prevencije.
Također, potrebna je rana prevencija, zbog čega se mentalno zdravlje obitelji ocjenjuje najvažnijim faktorom u prevenciji ovakvih pojava jer je već poznato da osobe s asocijalnim ponašanjem odrastaju u disfunkcionalnim okruženjima i pokazuju znakove svoje predispozicije. rano. Osveta je znak nerazvijenosti društva. Pokušajmo prednjačiti psihoterapijom, istraživanjem, dobrim roditeljskim i školskim vodstvom i možda tako konačno dobijemo učinkovitije načine upravljanja “bolesnim” simptomima, ali i kako se kao društvo nosimo s tim incidentima.
enikos.gr
