Danas ćemo razgovarati sa stručnjakom mrežne publikacije BelNovosti o zdravstvenim pitanjima, članom Ruske udruge somnologa, certificiranim somnologom-konzultantom Tatyanom Larrier o strahovima od glasnih zvukova (usisavač, pila, mikser itd.). Djeca imaju strahove u različitim godinama.
Prvo razdoblje je u dobi od 7-8 mjeseci. Drugo razdoblje kada se javlja vrhunac strahova je 2 godine.
Kako se nositi s tim strahovima? Počnimo s dobi od 2 godine.
Tatyana, reci nam kako se nositi s takvim strahovima iz djetinjstva?
Zamislimo situaciju. Usisavač (ili neki drugi uređaj koji proizvodi glasne zvukove) se uključuje. Dijete vrišti/uvija se u vaše naručje – boji se. Što mu obično govore? Da uopće nije strašljiv, samo je bučan, koristan je, ne bojte ga se!
Pokušajmo sada ovu situaciju prenijeti na sebe kako bismo jasnije izrazili suštinu, kako bismo razumjeli djeluju li ove riječi. Zamislite situaciju. Izašao si iz stana, vrata su se zalupila. Ispred vas je ogroman pas.
Gleda te, reži, ogromni očnjaci, slini! Bojiš se, napraviš korak unazad. Zaglavite u kutu. A pokraj vas stoji netko koga poznajete i kaže vam: “Smiri se! Sve u redu! To je samo pas, samo reži. Sve je u redu”.
Pitanje: hoće li vam ove umirujuće fraze nekako pomoći da se nosite sa svojim paničnim strahom? Jedva. Možete zamisliti bilo koju situaciju koja bi vas jako uplašila (ne nužno psa).
Čekaj, što je s popularnom tezom o potrebi artikulacije djetetovih osjećaja, njegovih emocija?
Na internetu čitamo da je potrebno izražavati emocije. U redu, što dalje? I bez vas dijete s 2 godine shvati da se boji. Kao što vi u svojim godinama shvaćate da se bojite ovog strašnog psa koji reži. Iznošenje svog straha neće ga natjerati da ode. Pravo? Jer čak i kada odrasli rade s fobijama, dani su im alati za rješavanje njih.
Nema smisla verbalizirati djetetove emocije ako im tada ne date alate da se s njima nose. Isto je i ako slomite nogu, a prijatelj vam kaže “ozlijeđen si” i pusti vas da plačete. Umjesto da kaže gdje je bolnica i odvede ga u nju.
Pa kakav plus imamo s takvim riječima. Ne samo da se dijete zapravo ne bori protiv tog straha, jer mu ne dajete alate. Ubuduće vas neće doživljavati kao podršku i oslonac u rješavanju tog straha. Vi ste zapravo presjekli ovu situaciju i niste prepoznali važnost djetetovih problema. I ne vidi vašu pomoć u sličnim situacijama.
Možete li nam detaljnije reći algoritam radnji i na primjeru pokazati kako to funkcionira?
Kada radite sa strahom, važno je razumjeti njegovu prirodu. Za djecu može biti mnogo razloga.
Stoga je algoritam za rješavanje strahova sljedeći.
- Utvrđujemo uzrok straha.
- Mi personificiramo strah, pokazujemo kako ukloniti ovaj razlog = dajte nam alat.
- Korištenje alata pojačavamo na razigran način.
- Dajemo motiv da problem (strah) bude koristan za dijete.
Naravno, postoje mnoge situacije. Pokazat ću vam na jednom primjeru kako to funkcionira.
Na primjer, moj sin se u dobi od 2 godine počeo bojati usisavača. Iznenada.
1. Razgovarali smo:
– Čega se bojiš?
– Vvvvvv.
– Glasno?
– Ne.
-Bojiš li se kad je u blizini igračaka?
– da
-Bojiš li se da će ih pojesti?
– da
Svi! Zatim personificiramo strah i dajemo alat. Uzimamo lopticu i stavljamo je u usisavač te zajedno rastavljamo. Pokazujemo da sve što on usisava, brzo ćemo vratiti. I da ne može sve progutati. Većina igračaka jednostavno neće stati u njega.
Nakon što ste već proradili uzrok straha, možete povezati igre. Budući da dijete već ima alat “što se može učiniti ako se dogodi nešto strašno”. Igrajmo se igre “pronađi prašinu i usisaj je usisavačem.” I igra “pokaži mi koje igračke ne stanu u usisavač.”
Zatim dajem motiv. Kažem da ako je pod čist, onda će se automobili dobro kotrljati po njemu. A prije igranja autića uključim usisavač i malo pospremim prostor za igru.
Tjedan dana takvog rada – i mogu mirno usisavati. U torbi.
Svaki takav slučaj ima sličnu strukturu, ali različite pristupe. Jer svatko ima svoj motiv. Morate upotrijebiti svoju maštu.
Tatyana, hvala na detaljnim informacijama s primjerom! Bilo je od velike pomoći!
