Još u Rusiji u 17. stoljeću jeruzalemska artičoka, inače nazvana zemljana kruška, korištena je kao lijek, natapajući gomolje s vinom i koristeći ovu infuziju u liječenju srčanih bolesti.
A sada se zemljana kruška aktivno koristi u proizvodnji lijekova, ali većina vlasnika dača i osobnih parcela jeruzalemsku artičoku smatra korovom, au najboljem slučaju ukrasnom biljkom koja ne zahtijeva brigu i pažnju, podsjećajući na suncokret, bez uzimajući u obzir njegovu korisnost i agrotehničku bliskost krumpiru .
Osvrnimo se na mišljenje stručnjaka internetske publikacije Belnovosti i agronoma Anastasia Kovrizhnykh.
Ali uzgoj jeruzalemske artičoke mnogo je manje problematičan od uzgoja krumpira.
Počnimo s činjenicom da se jednom posađena zemljana kruška može ubrati u roku od četiri do pet godina. Za sjetvu se koriste gomolji ne veći od oraha, koji se prije sadnje moraju staviti nekoliko sati u vodu da postanu elastični, jer na otvorenom brzo uvenu i smežuraju se.
Prije sadnje, tlo treba temeljito napuniti organskom tvari: do kante humusa za svaki gomolj.
Shema sadnje je prostranija nego kod krumpira: razmak između rupa je 60-70 cm, između redova je isti, dubina rupe je 8-10 cm.
U prvoj godini nakon sadnje, kako bi se očuvala vlaga, tlo je potrebno popustiti 2-3 puta u sezoni, a stabljike koje su dosegle visinu od 1 m potrebno je posuti.
Odabirom mjesta za sadnju jeruzalemske artičoke na rubu parcele, dobit ćete ne samo plantažu povrća, već i “bez sumorne” živice koja će vas pouzdano zaštititi od neželjenih pogleda, a vaše sadnice od hladnog vjetra, ako je iznenada se dogodi.
U jesen ćete rezanjem stabljika na visini od pola metra ovu ogradu pretvoriti u traku za zadržavanje snijega. U istu svrhu osobno obavljam jesensku berbu iskopavanjem gomolja ne u nizu, već kroz jednu ili dvije biljke, dok odabirem samo velike gomolje. Male ostaju u zemlji – to je već sjetva za iduću sezonu.
Neokopani gomolji topinambura dobro će prezimiti u zemlji jer se ne boje mraza, au proljeće ćete na stol dobiti svježe povrće čim ga uspijete iskopati. Opet ostaje sitnica u zemlji – sjetva.
Druga sezona je samo berba (jesen i proljeće). Nije potrebno ni plijevljenje (praktički nema korova, zarasla jeruzalemska artičoka utapa sve), niti labavljenje. Vrhovi se ne smiju kositi dok lišće u jesen ne uvene. Uopće ga ne kosim, ali pri žetvi stavljam stabljike na stranu, u naramke, a ljeti – kroz sjeckalicu. Čini odličan malč!
U trećoj i četvrtoj godini plantaža jeruzalemske artičoke prolazi kroz stanjivanje (inače gomolji postaju manji, a zid stabljika je nemoguće proći). Pa, morate hraniti krušku tako da je temeljito malčirate humusom (pomiješat će se sa zemljom tijekom jesenske i proljetne berbe gomolja).
Peta sezona je posljednja, nakon koje je sve novo, pažljivo uklanjajući sve ostatke nekadašnjeg luksuza. Ili to može biti “ugar” i nova plantaža na novom mjestu.
Od gomolja jeruzalemske artičoke pripremaju se ista jela kao i od krumpira.
Ranije smo pisali o tome zašto ljetni stanovnici sakupljaju šišarke.
