Foto: iStock/Gulliver
Svi roditelji žele svojoj djeci dati najbolje, ali i naučiti ih da marljivo rade kako bi postigli ono najbolje za što su sposobni. Međutim, rijetko tko je krenuo odgajati materijalističko dijete koje misli da mu svijet duguje. I u gužvi oko 1. lipnja (inače, prvog Dana djeteta moga sina), duboko razmišljajući da li da mu kupim plišanog psa koji govori ili hodalicu, shvatila sam što mu zapravo želim pokloniti.
Nakon što sam odvagala sve prednosti i mane mogućih kupnji, shvatila sam da su pravi darovi koje želim pokloniti svom malom blagu vrlo jednostavni i da se nikako ne mogu kupiti u trgovačkim centrima. Naime…
Želim mu dati povjerenje. Onog pravog, oslanjajući se na samoljublje, a ne oholost. Svijet ponekad može biti prilično usamljeno mjesto, ispunjeno ljutnjom i frustracijama, ali ako osoba otkrije koje su mu snage i vjeruje da može biti promjena za nekoga, prije ili kasnije pronaći će put do sreće. I želim da bude ludo sretan!
Želim mu dati vjeru. Znati da postoje stvari na svijetu koje ne možemo ni vidjeti ni dodirnuti, ali ih možemo osjetiti – a te stvari su najvažnije u čovjekovom životu!
Želim mu dati perspektivu. Jer novčić uvijek ima dvije strane i nije sve što se čini stvarnim.A što čovjek više pogleda vidi, lakše će prihvatiti situacije u svom životu.
Želim mu dati vremena. Vrijeme je da ostaneš dijete što je duže moguće. Zapravo, to je obećanje. Zato što ću uvijek pokušavati učiniti nemoguće da vidim osmijeh na njegovom licu i zadržim njegovu nevinost. I zato što vjerujem da ljubav i dobrota mogu odgojiti bolje od bilo kojeg učitelja.
Sretan praznik, srećo moja!
