Foto: iStock/Gulliver
Baka i djed u braku su više od pola stoljeća i otkako su se upoznali igraju svoju posebnu igru. Cilj njihove igre bio je napisati riječ “vicomto” na neočekivano mjesto, koje drugi mora otkriti. Njih su se dvojica naizmjence skrivali i otkrivali “vikomto” po cijeloj kući. U zdjelicama za brašno i šećer prstima su crtali “vikomto” da čekaju onoga tko će pripremiti sljedeće jelo. Ispisali su ga rosom na prozorima koji gledaju na dvorište, gdje nas je baka uvijek posluživala toplim, domaćim pudingom.
“Vicomto” se pojavljivao na znojnom zrcalu nakon vrućeg tuširanja uvijek iznova nakon svakog kupanja. Jednom je baka čak odmotala rolu wc papira do kraja da bi “vicomto” ostao na dnu. Mjestima gdje je nicao “vicomto” nije bilo kraja. Pronašli smo i male bilježnice s natpisom “Vikomto” na brzinu naškrabane na oglasnoj ploči, na sjedalima automobila ili zalijepljene za volan. Bilješke su gurali u cipele i ostavljali ispod jastuka. “Vicomto” napisali smo u prašinu na polici iznad kamina, kao iu pepeo kraj ugljena.
Ova tajanstvena riječ bila je kao dio namještaja u kući mog djeda i bake. Trebalo nam je dosta vremena prije nego što sam stvarno mogao cijeniti igru svog djeda i bake. Skepticizam me spriječio da povjerujem u pravu ljubav – čistu i trajnu. Iako nikad nisam sumnjao u odnos bake i djeda. Njihova je ljubav bila izuzetna. Ona je bila puno više od njihovih malih igara i očijukanja; to je bio način života. Njihov odnos temeljio se na privrženosti i strastvenoj ljubavi kakvu nemaju svi sreću doživjeti. Djed i baka držali su se za ruke u svakoj prilici. Izmijenili su poljupce kada su slučajno naletjeli jedno na drugo u njihovoj skučenoj kuhinji. Jedno drugome su dovršavali rečenice, zajedno rješavali križaljku i zagonetku u novinama.
Baka mi je šaputala kako je djed sladak, kako je postao lijep starac. Tvrdila je da ih itekako zna “probrati”. Prije svakog obroka njih dvoje su pognuli glave i izrekli molitvu zahvalnosti što su blagoslovljeni prekrasnom obitelji i srećom što su zajedno.
Ali postojao je tamni oblak u životima bake i djeda: baka je bila bolesna od raka dojke. Bolest se prvi put pojavila prije deset godina. Kao i uvijek, djed nije ostavio baku ni na trenutak. Umirivao ju je u njihovoj žutoj sobi, obojio u tu boju kako bi baka bila okružena sunčevom svjetlošću čak i kad joj je loše da izađe van. Sada je rak ponovno napadao njezino tijelo, a uz pomoć štapa i snažne djedove ruke njih dvoje su nastavili svako jutro ići u crkvu. Ali baka je padala sve više i više dok na kraju više nije mogla izaći iz kuće. Djed je neko vrijeme sam odlazio u crkvu i molio Boga da zaštiti njegovu ženu.
Ali onda se jednog dana dogodilo ono čega smo se svi pribojavali. Baka je preminula. “Vicomto”. Bilo je napisano žutom bojom na ružičastim vrpcama bakinog pogrebnog buketa. Dok se gomila prorijeđivala i posljednji ožalošćeni odlazili, moje tetke, stričevi, rođaci i ostali članovi obitelji su prilazili i posljednji put se okupili oko bake. Djed je prišao bakinom lijesu, drhtavo udahnuo i počeo joj pjevati. Suze i tuga zaglušile su duboku grlenu uspavanku. Potresen vlastitom tugom, nikada neću zaboraviti taj trenutak. Jer tada sam shvatila da iako nisam bila u stanju dokučiti dubinu njihove ljubavi, imala sam privilegiju svjedočiti njezinoj jedinstvenoj ljepoti. Vi-co-m-th: Pogledaj koliko te volim.
Hvala vam, bako i djede, što ste mi omogućili da vidim.”
Iz “Pileće juhe za zaljubljene duše”
