Adolescencija se roditeljima čini kao najteže razdoblje u odnosu roditelj-dijete. I to nije bez razloga.
Odjednom, umjesto pahuljaste i ljubazne bebe, pred roditeljima se pojavljuje čudna odrasla osoba, koja se usuđuje reći “ne”, odbija poštivati opća pravila, stalno postavlja zahtjeve i općenito nestaje na nepoznatom mjestu i s kim.
Zajedno sa stručnim tinejdžerskim psihologom otkrit ćemo koji postupci roditelja mogu pojačati, a koji ublažiti tinejdžerski bunt. Galina Prutkovskaja.
Prvo, morate prihvatiti činjenicu da to nije “slomljeno dijete”, već odrasla osoba koja raste. Budući da nije pokvaren, neće ga biti moguće popraviti – morat ćemo pregovarati. To dovodi do nekoliko radnji koje roditelji često poduzimaju, ali koje samo pogoršavaju situaciju:
1. Ispitivanje sa strašću – “Kamo si otišao?” Zašto si otišao? Gdje je šešir? Pušite li tamo? Piješ li? Imaš li curu/dečka?
Kada ćeš me upoznati? A tko su mu roditelji?..” Lavina pitanja roditelja tjera dijete da pobjegne i sakrije se. U ovom trenutku čini mu se da povjerenja njegovih roditelja nema i da ga nikada neće ni biti.
Razumljivo je da ste zabrinuti i želite zaštititi svoje dijete, ali zamislite da ste izloženi istom nizu pitanja od kojih na pola ne znate ili ne želite odgovoriti. Napravite s djetetom popis važnih točaka koje bi vam trebalo reći prije izlaska iz kuće (kamo je otišlo, s kim će i u koje vrijeme doći), bez potrebe da ga uvjeravate da su njegovi postupci “pogrešni”. Povremeno pitajte što dijete voli u svom društvu, čemu je tako strastveno, nemojte kritizirati.
2. Pretjerano zaštitnički odnos – “Kaša je na stolu, zakazao sam ti termin kod doktora.”
Ruksak mi je već spakiran u hodniku, završio sam pisanje eseja iz zemljopisa.” Pretjerana briga, koja ne dopušta djetetu da pokaže samostalnost, čini ga infantilnim i nesposobnim da riješi svoje probleme.
Ovakav stav dovodi do toga da dijete i u dobi od četrdeset godina čeka “kaša na stolu” i “spakiran ručak za posao”, a okolina se čudi zašto osoba još uvijek nije u braku i ne može otići nevoljeni posao koji mu je našla majka .
Nezavisnost se ne može naučiti, može se samo dati. Dajte svom tinejdžeru priliku da sam bude odgovoran za svoju hranu, san i školske obveze. U početku će mu biti teško – možete mu pomoći savjetom i podrškom, ali svakim danom će mu biti lakše kontrolirati i raspoređivati svoje vrijeme, donositi odluke i nositi se s problemima.
Na kraju, zadatak roditelja je odgojiti samostalnu odraslu osobu koja će biti odgovorna za sebe.
3. Ignoriranje – “Nemam vremena, riješi to sam nekako”
Roditelji su često jako zauzeti zarađivanjem novca i rješavanjem svakodnevnih problema. Čini se da tinejdžer već može bez pažnje roditelja. Ali to nije istina.
Tinejdžeru je potrebna pažnja roditelja ništa manje nego djeci iz vrtića. Samo se kvaliteta te pažnje mijenja. Djeca u osobi svojih roditelja traže mentora, mudrog prijatelja koji će im pomoći da razumiju život.
Ako nema kontakta s voljenima, onda će naći nekoga koga će pitati za važne stvari, ali nije činjenica da će dobiti adekvatan odgovor na svoje pitanje. Stoga je jako važno ne odbacivati svoju djecu, već ih pokušati saslušati. Štoviše, potrebno je puno truda da tinejdžeri priđu roditeljima sa svojim unutarnjim iskustvima – podrže njihova nastojanja.
Zapamtite da tinejdžeri nisu stranci s drugog planeta, oni su vaša djeca. Tek sada imaju glas i želju da progovore. Nemojte im smetati, već im pomozite.