Odrastamo u ono što jesmo na temelju istina koje su čvrsto usađene od djetinjstva.
Djeca svoj stav i karakter oblikuju promatrajući ponašanje ljudi oko sebe – a posebno svojih roditelja.
Hoće li postati sigurni?
Hoće li se moći zauzeti za sebe i izabrati pravi put? Hoće li naučiti poštivati tuđe mišljenje bez izdaje vlastitih vrijednosti?
Konačno, hoće li moći izgraditi ispunjen i sretan život?
Sva ova pitanja zasigurno zaokupljaju um svakog roditelja.
Na koje točke u odgoju trebamo posebno paziti kako bismo svojoj djeci usadili ono najbolje i naučili ih svemu najvažnijem što i sami već znamo?
Ljudi ih neće prestati voljeti ako pogriješe.
Živimo u svijetu u kojem se uspjeh cijeni iznad svega. Mediji često idealiziraju one koji su uspjeli postići značajne uspjehe, a potpuno zanemaruju sam put do vrha koji nije uvijek posut ružama.
Kao rezultat toga, djeca mogu razviti dojam da je postignuće samo za sebe jedino što je važno.
Za njih će postojati samo dva scenarija: “Mogu, i onda ću nešto vrijediti” ili “Ne mogu, i tada ću postati bezvrijedan i nepotreban”.
U međuvremenu, kada dijete zna da će biti voljeno bez obzira na ono što je postiglo, osjeća se puno smirenije i sigurnije. Ne ovisi o destruktivnoj ideji beskonačne jurnjave za rezultatima.
Ne treba da zaslužuje ljubav. Osjeća podršku i spreman je osvojiti sve visine, ali zbog sebe, a ne zbog tuđeg odobrenja i priznanja.
Tuđa mišljenja su samo tuđa mišljenja
Jedna od temeljno važnih stvari koje treba usaditi djetetu je samopouzdanje. Samo s tom kvalitetom u svom moralnom inventaru može smoći hrabrosti slijediti vlastiti put.
Naravno, ponekad je korisno poslušati mišljenje starije i mudrije osobe. Ali neka samo nadahne mladi, rastući um i proširi mu horizonte, ništa više.
Dijete mora shvatiti: postoje milijarde ljudi i svatko ima pravo na svoje mišljenje. Uključujući i sebe.
Zašto je važno imati suosjećanje?
Bez obzira koja nam je vjera, ideologija ili sustav vjerovanja bliži, dobro srce i sposobnost izražavanja empatije iznimno su važne stvari koje se ne mogu zanemariti u obrazovanju.
Dijete uči poštivati druge ljude, brinuti se za slabije i nuditi nesebičnu pomoć gledajući naše riječi i postupke u sličnim situacijama.
Pritom je potrebno ovu lekciju iznijeti s prave pozicije: trebamo biti ljubazni ne zato što će nas to automatski definirati kao dobre ljude i omogućiti nam da zauzvrat dobijemo nešto dobro, već zato što je svijet isti za sve , i apsolutno svi zaslužuju suosjećanje i brigu i pomoć.
Škola je samo faza
Svako dijete, pa i ono obdareno najgorljivijom i najiskrenijom ljubavlju prema znanju, prije ili kasnije će doći do zaključka da je škola samo gubljenje vremena, dok preskačući sate može sebi smisliti milijun mnogo korisnijih aktivnosti .
Ova se točka može pokazati jednom od najtežih (pa čak se čini i nemogućom), ali vrijedi pokušati prenijeti djetetu da je škola samo jedan od koraka do njegove svijetle budućnosti.
Djeca ne bi trebala stavljati preveliki naglasak na ocjene i testove jer prevelika usredotočenost na to da ne razočaraju roditelje, učitelje i sebe može dovesti do neželjene tjeskobe i stresa (i vraća nas na točku jedan).
No, svakome od nas u odrasloj dobi bilo bi lakše kad bismo svojedobno školske godine doživljavali kao svojevrsnu “pripremnu razinu”.
Naravno, ovo je samo mali dio iskustva koje se može i treba prenijeti na mlade generacije kako bi lakše pronašli svoj put u ovom životu i ne skrenuli s njega, a ako posrnu, hrabro krenuli na. Međutim, ovo je dobar početak.
Dijete koje razumije koliko je važno ostati pri svome, imati dobro srce, ne bojati se pogriješiti i, konačno, školu ne doživljavati kao kaznu iz nepoznatih razloga, odrašće mnogo spremnije za svoj budući život i spremnije učiniti ga svjesnim, bogatim i sretnim.