Ponašanje djeteta ne razlikuje se od ponašanja odrasle osobe, a ponekad se odrasli ponašaju gore od djece.
A da biste razumjeli ponašanje osobe, čak i male, morate pokušati.
Stručnjak će vam pomoći da to shvatite Vadim Lučinin – klinički psiholog i nutricionist.
Nedostatak pažnje
Sjetite se svog djetinjstva, kada nije bilo gadgeta i kada ste komunicirali sa živim, pravim prijateljima. Šetali smo dvorištima i igrali se. A 200% sam siguran da je bio slučaj u tvom životu da su te bojkotirali, ignorirali, nisu s tobom razgovarali. Možda su to učinili vaši prijatelji ili možda vaši roditelji. Odnosno, napravili ste nešto, i umjesto da vas izgrde ili čak i pretuku, a to je negativna pažnja, proglasili su vam bojkot, odnosno nulu.
Dobili ste nedostatak pažnje. Siguran sam da ste sanjali da vas grde ili čak tuku. Možda ste čak tražili da budete kažnjeni. Sanjali ste o tome da dobijete negativnu pozornost umjesto nule. Jer nula je jednaka smrti. Da, usput, ovo nije alegorija, smrt je odsutnost bilo kakve energije.
Čovjek nije robot ili stroj, ljudsko tijelo je da, biorobot, biostroj, ali ne i sam čovjek, a fizikalni zakoni ne vrijede za čovjeka kao što vrijede za fizičke objekte poput tijela, automobila ili drvo. Problem je u tome što mnogi ljudi misle da su ljudsko tijelo i sama osoba ista stvar, pa pokušavaju na njih primijeniti zakone fizičkog svijeta i, naravno, dobivaju problem.
Koliko često nagrađujete svoje dijete pozitivnom pažnjom?
Recimo, sjedite s mužem ili ženom i razgovarate o detaljima nadolazećeg putovanja ili ručate s prijateljima, a dijete vam samo ide na živce, galami, vrišti. Sa stajališta zakona pažnje, što će on dobiti od vas? Nula, minus ili plus?
– Plus: ponaša se vrlo dobro (nešto izvanredno).
— Minus: hirovit (loše ponašanje).
— Nula: samo svira tiho i vi to ne primjećujete (normalno ponašanje).
Naravno, njemu ćete usmjeriti negativnu pozornost, odnosno minus. Dijete za minus dobiva minus. I tako cijelo vrijeme. Svako odstupanje u njegovom ponašanju stvara niz negativne pažnje od vas. I uvjeravam vas, on već zna što je potrebno da biste dobili minus od vas.
Samo naprijed. Ista situacija. Sjedite s mužem ili ženom i razgovarate o detaljima nadolazećeg putovanja ili ručate s prijateljima, a vaše se dijete, takvo mezimče, tiho igra u svojoj sobi. Sa stajališta zakona pažnje, što on dobiva od vas? Nula, minus ili plus? Naravno, nula, dijete ima normalno, obično ponašanje, ništa izvanredno i nema hirova. Sve je glatko i mirno, sve je kako želite. Ali tu leži velika pogreška i prvi korak ka tome da će vrlo brzo početi biti hirovit i ići vam na živce.
Kakvu pažnju posvećujete svom djetetu za normalno ponašanje? Ne obraćaš pozornost na njega. Mislite da je sve normalno, a nula je u sredini, između minusa i plusa.
Ali ne. Nema tu ništa normalno. Dijete se dobro ponaša, vama se to sviđa, a u zamjenu ne dobiva nula, nikakvu pažnju. I kao što ti i ja već znamo, nedostatak pažnje je gori od smrti. I kao rezultat toga imamo situaciju da dijete zbog dobrog ponašanja bude kažnjeno nedostatkom pažnje, najstrašnijom kaznom za čovjeka.
A za loše ponašanje dobiva pozornost, put i negativnu pozornost. A budući da vašu nulu može usporediti samo s vašim minusom, jer u običnom životu smo, nažalost, škrti na lijepim riječima, tada dijete većinu svog života provede uočavajući nedostatak pažnje (nula) i negativnu pozornost (minus) i vrlo rijetko pozitivna pažnja (plus).
Kontrola imovine i darova
Jeste li ikada čuli od svojih roditelja kako trebate postupati sa svojim stvarima, kako ih nositi, gdje ih staviti? Neću vjerovati ako kažeš da se to nije dogodilo. Recimo da ti je rođendan, a ti si već odrastao dječak ili odrasla djevojčica i imaš svoju djecu, ali ti je majka dala čajnik. A onda vas je šest mjeseci kasnije došla posjetiti i iznenadila se kad je otkrila da nemate kuhalo za vodu ili da ga ne koristite. Osjećate li nadolazeće razmjere tragedije?
A upravo ste ga odveli u vikendicu, jer je vaša kuća modernija, a nije čak ni odgovarala stilu. A sada je vaša majka uvrijeđena na vas, jer uopće ne cijenite njezine darove. Kakvo ćeš biti raspoloženje?
Ovaj obrazac ponašanja ukorijenjen je u većinu ljudi i prenosi se s generacije na generaciju. Navikli smo kontrolirati stvari koje nam pripadaju. Ali ono što ste dali, što ste dali ili kupili drugoj osobi više ne pripada vama. Ova stvar više nije tvoja – zapamti to. Ono što ste dali sada pripada drugoj osobi. Sada je on njezin vlasnik, a sam vlasnik ima pravo raspolagati svojim stvarima, zar ne?
To vrijedi i za djecu. Sve što kupite i poklonite svojoj djeci sada pripada njima i samo njima. Od tog trenutka dijete raspolaže svojim stvarima po vlastitom nahođenju.
Kakve li se zamke kriju pod vašom silnom željom da kontrolirate sve što pripada djetetu. Odgovor leži u pitanju! Ako kontrolirate njegove stvari, odnosno upravljate njima, govorite mu kako da ih nosi, gdje da ih stavi, što da radi s njima, oduzimate djetetu slobodu i mogućnost odlučivanja i posjedovanja stvari.
Biste li voljeli da vam sada netko počne govoriti što i kako da nosite, kako da rukujete svojim stvarima? A ako niste poslušali, bili biste kažnjeni. Mislim da si jednostavno prestao prihvaćati takve pseudo-darove i komunicirati s ovom osobom.
I dok se dijete s tim ne slaže, nastavlja borbu za svoju slobodu, za pravo odlučivanja. Sve će učiniti na svoj način, samo iz inata, kako bi vam dokazao da i sam ima pravo odlučivati. A budući da su stvari koje mu prenosite niti vaše kontrole, i on se s njima počinje boriti. Uništavanje, lomljenje, razbijanje, bacanje, razbacivanje, ali sada je sve to namjerno. Pritom se istovremeno bori s kontrolorima, odnosno s vama, ide vam na živce i dosađuje vam na sve moguće načine.
Nedostatak dobrih pravila u obitelji
Koja su pravila? Pravila se mogu usporediti s barijerama i znakom na cesti kojom se vozite. Njihov cilj je pomoći i uputiti smjer kako bi vaše putovanje bilo udobno i sigurno.
Sve u našem životu ide na dva puta, dobrim ili lošim, putem bogatstva ili siromaštva, stvaranja ili uništenja, mogućnosti ili zabrana. Loša pravila usmjerena su na ograničenja i zabrane: “Ne idi ovamo”, “Nemoj stajati ovdje”, “Ovo nije dopušteno, ono nije dopušteno.” Ova pravila imaju za cilj zabraniti i ograničiti vaše mogućnosti i izbore, ova pravila vam ne dopuštaju da donesete odluku, ona daju jasnu naredbu, otupljuju vašu maštu i prave robote od ljudi. Stoga se javlja neodoljiva i prirodna želja da ih se prekrši ili ne poštuje, budući da proturječe biti čovjeka.
Dobra pravila imaju za cilj razviti vašu maštu, dati vam fleksibilnost da sami donosite odluke i razviti vašu kreativnost. Nemaju svrhu zabranjivati, dobra pravila imaju svrhu pokazati vam manevarski prostor. U okviru utvrđenih pravila.
Isto pravilo može se poslužiti s različitim umacima. Pod umakom zabrana ili pod umakom mogućnosti. U životu se uglavnom susrećemo s ograničenjima i zabranama. Jer ljudi smišljaju pravila, a na temelju svojih motiva, težnji i emocionalnog stanja pišu pravila.
Lakše im je i brže doći do zabrana, ako zabrane, sve je u vreći, ali posljedice su katastrofalne. I toliko smo se navikli na njih da smo ih prestali primjećivati. Uspoređujemo minus i nulu jer u našim životima ima vrlo malo dobrih pravila.
Evo primjera lošeg pravila:
– Djeca bi trebala ići spavati u deset sati navečer.
Evo primjera dobrog pravila:
“Idemo spavati od deset do jedanaest, jer od deset do dva ujutro proizvodi se hormon melatonin koji našem tijelu treba za oporavak. I da se djeca razvijaju i rastu, pa bi bilo super da idete spavati nešto ranije od nas, primjerice, u deset. Želiš odrasti u zdravog i snažnog dječaka, zar ne?»
Napravite dobra pravila za svoje dijete koja mu daju mogućnost izbora i donošenja odluka te za njih snosi odgovornost.
Napravite dobra pravila za svoje dijete koja mu daju mogućnost izbora i donošenja odluka te za njih snosi odgovornost. Donesite ih djetetu, uvjerite se da ih razumije i prihvaća. A pozitivan učinak neće dugo stići.
Nedostatak svrhe
Dijete mora jasno shvatiti zašto ide u školu, koja su mu znanja potrebna i kako ih može koristiti u životu, kako i gdje će ih koristiti i što će dobiti zauzvrat. Kako koristi to znanje da ostvari svoje snove i maštarije. A kad to shvati, nećete ga prepoznati, iznenadit ćete se kako je počeo učiti.
Ali ako ne zna cilj, ne razumije pravila, tada se počinje osjećati neželjeno, napušteno i tuđe, a vi mu postupno postajete stranci. Počinje se buniti kroz hirove i neposlušnost, može se čak i razboljeti, počinje činiti sve da vas uznemiri. Stoga je važno da djetetu objasnite ciljeve i pravila svoje obitelji. A ako ih nema, onda ih svakako počnite opisivati. I sami ćete saznati puno novih i zanimljivih stvari, kamo idete i zašto.
Čim dijete počne shvaćati, treba mu objasniti i reći što i odakle dolazi. Hrana, stan, igračke, novac, princip međusobne razmjene – i sve to predstavite u jednostavnom razigranom obliku. Zašto mama i tata rade, kakvu vrijednost rade i koji je njihov doprinos društvu, što dobivaju u zamjenu, gdje i na što troše novac.
Objasnite im da snagu i energiju troše na poslu i da se moraju odmarati. Mirnoća u kući znači da će roditelji bolje raditi itd. Dakle, njegovo dobro i smireno ponašanje je njegov doprinos razvoju.
Zašto trebate učiti? Biti pametniji, ostvariti svoje snove, doprinijeti društvu i zauzvrat dobiti više, novac, poštovanje itd.
Nemojte ga tjerati da spava ili jede, ali ga pitajte što misli o tome, zašto ne želi. Ne govorim ti da se slažeš s njim. Kažem da samo trebate shvatiti, prihvatiti činjenicu da postoje drugačija mišljenja. A onda o tome pričajte svom djetetu.
Blokiranje pomoći u kući
Jeste li ikada bili u situaciji da su vaši prijatelji platili nešto umjesto vas? Ili su ti dali nekakav dar? Ili ga daju kontinuirano? Kako ste se osjećali? Naravno, željeli ste vratiti dug koji je nastao, a vratili ste ga ili im dali i darove. Što ako ta osoba ne želi prihvatiti darove od vas, ali nastavi davati? Kako je? Ako je sve u redu s vašom etikom, tada ćete s njim razgovarati o ovoj temi ili prestati komunicirati s njim. Jer te njegovi darovi čine nesretnima.
Isto radite i s djetetom. On želi obnoviti razmjenu, ali vi ne prihvaćate i istovremeno nastavljate pogoršavati situaciju svojim darovima. Njegovo nezadovoljstvo raste, počinje se osjećati nepotrebnim. A ako ga njegovi roditelji ne trebaju, znači da ga ne vole. U jednom trenutku shvati da je svijet surov, da nikome ne trebaju njegove sposobnosti, težnje, pa ni on sam, što znači da vam postaje nepotreban. Dobivamo ono što dajemo.
Nastavljate blokirati njegove pokušaje da obnovi razmjenu. A tko ti postaješ za njega? I nemojte se kasnije iznenaditi kada zamolite dijete da vam pomogne, ali ono vas odbije. Živio je osam, deset ili dvanaest godina s potpunim uvjerenjem da ne treba ništa davati, a onda se pojavljuju odgovornosti. Ovaj pristup ne funkcionira.