“Pristojno dijete” je pojam koji ima potpuno različita značenja za različite ljude. Baš kao i pojam “odgoj”, mnogi “odgojeni” shvaćaju subjektivno, na različite načine.
Vlastita su djeca, dakako, često pristojna i dobro odgojena, a tuđu – uz odgovarajuće manifestacije – ocjenjuju kao “grešku prirode” ili rezultat “pedagoške zapuštenosti”.
Više smo puta pisali da se određene događaje mora procjenjivati krajnje pažljivo i pažljivo, a općenito je preporučljivo eliminirati takvu naviku u vlastitom ponašanju odraslih i ne davati destruktivan primjer postupcima (i riječima) svom djetetu. Pa ipak, sasvim je moguće odgojiti pristojno dijete, kaže psihologinja Andrej Kaškarov.
Tema je vrlo duboka, ali dotaknut ćemo dvije ili tri značajne točke.
Da biste odgojili pristojnog sina ili kćer, morate razumjeti što je pristojnost, pa prije svega odgovorite sebi na ovo pitanje.
Delikatnost kao posebna peterburška osobina svojstvena je nekim ljudima, ali ne može se reći da je situacija ista u svakoj kući i dvorištu.
Uljudnost također ima takvu semantičku kvalitetu kao i ljubaznost. A budući da se pojam pristojnosti (i drugi pojmovi) razlikuju (unatoč činjenici da djeca iste dobi uče po približno istim obrazovnim programima), samim time i obrazovni proces i njegov rezultat su različiti.
Ima ljudi koji brkaju Boga i vjeru, a ima i onih koji formalne znakove pristojnosti (primjerice, naviku ispričavanja iz bilo kojeg razloga i prije postavljanja pitanja sugovorniku) doživljavaju kao glavne, dok zapravo mogu, zbog na “vanjsku uljudnost”, prouzročiti značajnu “nepristojnu” patnju drugim ljudima, a da toga i ne znaju.
Da bi se muhe odvojile od kotleta i odraslima usadio svjestan koncept ispravne pristojnosti, potreban je poseban kulturni odgoj, koji sustavno nigdje ne postoji.
Dijete vidi ponašanje odraslih, doživljava ga kao primjer i stječe nekorektno i formalno iskustvo tzv. „pristojnog“ ponašanja; onda se u njegovom odraslom životu sve ponavlja iznova.
Dakle, problem poučavanja uljudnosti izravno je povezan s problemima osobne i komunikacijske kulture, te ima ista kritička obilježja kao i društvo u cjelini.
Dakle, da biste odgojili pristojno dijete, morate i sami biti besprijekorno pristojna osoba kao svakodnevni primjer.
Na drugom mjestu po čimbenicima utjecaja je “kultiviranje”, odnosno poznavanje onih izvora, uključujući knjige, koji pružaju relevantne primjere u tekstu ili u drugom vizualnom obliku – u kinematografskoj i kazališnoj umjetnosti. A ako su knjige i druga umjetnost “odraz stvarnog vremena” (inače, tvrde izdavači, ta djela nitko neće kupiti), onda su djeca odgajana na izvorima koji stvarno postoje, te su zbunjena ako roditeljsko ponašanje ili postupci vršnjaka nadilaze takve nakalemljene manjkave primjere.
Drugi značajan čimbenik je odgoj djece u svjetlu kulture rješavanja sukoba na primjeru korektne i pristojne znanstvene rasprave (odnosno rasprave prihvaćene među ljudima koji se međusobno odnose s poštovanjem). No, da biste imali to znanje, morate imati barem slično iskustvo komunikacije u relevantnim krugovima.
Bez ovih komponenti nemoguće je odgojiti kulturnu i pristojnu osobu, a ovo što imamo danas nalikuje tek na palijativ, koji formalno dijelom odgovara pristojnom društvu.
S obzirom na razmatrane uvjete i realnost, tu nema ništa iznenađujuće. Jer nije dovoljno reći djetetu “budi pristojan”, “kaži “hvala” i “molim”, pa čak i “mogu li ustati od stola?”, “uspravi se i ne prekidaj odrasle”.
U početku će se dijete tako ponašati iz straha da će vas uzrujati ili biti kažnjeno. Ali kako starite, vaše će se ponašanje promijeniti i bit ćete sve ljutiji. Sve je to formalno obrazovanje.
A prava uljudnost temelji se na pažnji prema drugim ljudima, pa tako i djeci, želji da se više sazna o njima i njihovim interesima, suradnji za dobrobit općeg dobra i istine, a ne društvenom natjecanju za dobrobit. Recite mi, koliko primjera prave pristojnosti vidite danas?