“Djeca su cvijeće života”, kaže poznata mudrost. “Ali bolje je ako rastu sa susjedima.”
Kao što praksa pokazuje, svaka osoba može biti izvrstan psiholog i stručnjak za odgoj djece, ali samo dok nema svoju djecu.
Je li život borba?
Život s djecom može biti prilično izazovan. Koji roditelj nije sebi obećao da će jutros sve biti drugačije?
I dalje je svaki dan sličan prethodnom: dječji bijes, živci roditelja, vriska i vječno nezadovoljstvo jednih na druge. Na kraju se svi razgovori roditelja i djece svode na beskrajne svađe i svađe. Kako možemo tome stati na kraj?
Odrasli imaju tisuće recepata kako djetetu učiniti život boljim i 10.000 razloga da svojoj djeci dokažu da su problemi djece ništa u usporedbi s problemima njihovih roditelja.
Ali kako se djeca osjećaju kad čuju snishodljive savjete od odraslih? Kako je kad se ne obaziru emocije mlađih članova obitelji?
Bol je bol, kako god to zvali…
Odrasli često zaborave da su i sami ljuti ili uzrujani zbog okolnosti ili postupaka drugih, a isprazni savjeti, tuđa mišljenja ili filozofski argumenti posljednje su što žele čuti.
Sjećanja na vlastite pogreške ili neuspjehe ne dopuštaju vam konstruktivno razmišljanje i traženje rješenja za nastali problem. Sažaljenje najčešće ponižava, pitanja vas tjeraju da se branite, a savjeti da se ne uzrujavate iznimno su dosadni.
Ali čim je netko voljan saslušati, priznati mu pravo na unutarnju bol i dati priliku da više razgovara o onome što ga brine, osoba se počinje osjećati manje shrvano, depresivno, mobiliziranije, spremnije nositi se sa svojim problemom i svojim osjećajima .
Što je s djecom?
Tako je i s djecom. Mogu si pomoći ako ih je netko spreman saslušati i podijeliti svoje emocije. Nažalost, M. Yu. Lermontov bio je potpuno u pravu: “Svi su spremni podijeliti zabavu. Nitko ne želi dijeliti tugu.”
Riječi suosjećanja ne padaju ni na pamet bliskim ljudima, to nije njihov jezik. Većina roditelja koji su iznjedrili suvremenu generaciju odrasli su u atmosferi potpunog poricanja dječjih osjećaja i trebaju naučiti jezik odobravanja.
Postoje 4 pravila za roditelje kako pomoći djetetu da razumije svoje negativne emocije:
1. Prvo i najvažnije je pažljivo i ljubazno slušati!
2. Podijelite cijeli spektar osjećaja male osobe.
3. Nazovite te osjećaje jednostavnim riječima koje dijete može razumjeti.
4. Pokažite da je želja za izbacivanjem ljutnje i ljutnje razumljiva i objašnjiva, dajte priliku da sami pronađete rješenje.
Odnosno, ako je dijete ljuto, potrebno mu je dati vremena da prevlada ljutnju, da kazni počinitelja u njegovim fantazijama, jer ako zabranite djetetu da doživljava “loše” emocije, ljutnja i agresija će se sakriti duboko u sebi.
A onda se mogu manifestirati kao glavobolje, bolesti i druge nevolje u obliku fizičkih ili psihičkih bolesti.
Ovdje postoji jedna stvar: postoje apsolutno neprihvatljivi oblici manifestacije negativnih emocija. Sve prijetnje ubojstvom moraju se odmah riješiti smireno, ali odlučno. Sve što djeca vide i čuju odražava se u njihovom govoru, zbog čega je toliko važno pratiti tekst.
Nekoliko riječi o ljubavi
Od sva četiri gore navedena pravila, najteže je osluškivati dječje izljeve koji nisu uvijek razumljivi, ali gotovo uvijek kaotični, a zatim imenovati osjećaje riječima. Potrebna je sva roditeljska ljubav, puno strpljenja i usmjerene pažnje da se shvati o čemu dijete govori i utvrdi što ono možda trenutno proživljava.
Osim toga, vrlo je važno maloj osobi dati određeni rječnik kojim će opisati svoj unutarnji svijet. Jednom kada bude imao riječi da izrazi vlastite emocije, moći će si pomoći.
Ali puno važniji od svih riječi je stav roditelja. Ako se odrasli prema vlastitoj djeci ne odnose sa suosjećanjem, bez obzira koje psihološke tehnike koristili, dijete će osjećati da je prevareno ili izmanipulirano. Tek kada su riječi prožete iskrenim suosjećanjem, odrasli će moći govoriti izravno djetetovu srcu.