Separacija je u psihologiji odvajanje djeteta od roditelja, dug, neprekidan put prema samostalnosti, kako fizičkoj tako i emocionalnoj. To je vrlo važan korak bez kojeg nema osobnog rasta, razvoja i punog osjećaja sreće.
Bez razdvajanja nemoguće je stvoriti vlastitu skladnu obitelj i biti siguran roditelj. Nikada se ne javlja iznenada i obično je to dugo razdoblje u životu osobe.
Obično taj proces počinje prvim udisajem – rođenje je prvo odvajanje od majke. Nadalje, u djetinjstvu, tijekom krize od 3 godine, uzvici “Ja sam!”, “Ja želim” prvi su svjesni koraci ka odvajanju djeteta od roditelja.
Postupno se odvajamo od mame i tate, postajemo odgovorniji, zreliji i samostalniji, kaže psiholog, klinički psiholog, psihoterapeut i profesor psihologije. Anastazija Šavirina. Istovremeno, odnosi s roditeljima nisu lošiji. Naprotiv, kao što psihološka praksa pokazuje, što je odvajanje bilo bolje, to će odnos između odrasle osobe i djeteta biti dublji i puniji povjerenja.
Kasnije, kada djeca odrastu, među njima više nema natjecanja, osjećaja senioriteta i dominacije. Roditelji se prema svojoj djeci odnose s poštovanjem, kao prema sebi jednakima, a to rezultira čvrstim obiteljskim zajednicama. Zapravo, odvajanje je potrebno kako bi se sljedeća generacija razvila u punopravne odrasle osobe. A roditelji ove djece mogli su nastaviti sa svojim životima nakon završetka svoje roditeljske misije, kada su pilići izletjeli iz gnijezda.
Ali iz nekog razloga, najčešće se javljaju problemi s odvajanjem. Roditelji očajnički nisu spremni pustiti svoju djecu dok su djeca, a djeca koja se na to naviknu nikada ne žele pustiti svoju rodbinu. Dešava se da roditelji više trebaju svoju djecu, a ne obrnuto.
Tada govorimo o tome da se odrasla osoba, najčešće žena-majka, identificira, odnosno prihvaća i vidi samo kroz roditeljstvo. Nekada u tom stanju prođu mnoge godine dok dijete ne odraste i ne krene u srednju školu.
Sve to znači da će dijete, pustivši ga, ostati bez ičega i morat će ponovno graditi sebe, svoju osobnost i upoznavati svoje interese. Zvuči teško i ponekad zastrašujuće. Stoga je izbor u takvoj situaciji očit – nema razdvajanja, nema poteškoća.
U kritičnim slučajevima promatramo situacije u kojima odrasle osobe, starije od 30 godina, žive s roditeljima i nemaju nikakav privatni život. To mogu biti i sinovi i kćeri.
Ovdje nema ovisnosti o spolu. Ljudi nemaju partnera i djece, sva briga usmjerena je na roditelje koji postupno blijede, što zauzvrat dramatično ubrzava proces starenja. Zbog toga djeca odrastaju povučena i nesocijalizirana, a roditelji su bespomoćni i ovisni.
Ovdje vrijedi razgovarati o sekundarnoj koristi nedostatka odvajanja. Sekundarna korist je neka korist koja potiče osobu da što duže ostane u problematičnoj situaciji. I ova dobrobit nedostatka razdvajanja je dovoljna. Sekundarne koristi za ovu djecu:
- ne morate brinuti o opskrbi, krovu nad glavom, osnovnim potrebama (uključujući hranu);
- postoji osjećaj nužnosti i važnosti, ne treba ga zaraditi teškim radom;
- postoji razumijevanje cilja: “Ja se brinem za svoje roditelje/moraju biti tu/bez mene će biti izgubljeni”;
- nema potrebe da se realizirate, možete mirno sjediti i ne raditi ništa;
- postoji iluzija zauzetosti (roditeljima je uvijek potrebna pomoć, popravljanje, pranje, uzimanje nečega);
- ne morate razmišljati o odgovornosti za svoj život, nemojte donositi odluke;
- Zgodno je biti u položaju djeteta, uvijek možeš za sve kriviti roditelje;
Navodimo i prednosti odraslih roditelja:
- Strašno je biti sam, čak i ako je vaš supružnik u blizini, to još uvijek neće zamijeniti dijete u blizini;
- Ne želim se usredotočiti na svoj život;
- Možda ne shvaćate koliko ste vremena proveli kao roditelj;
- Nije jasno što učiniti bez djeteta;
- patološki strah da dijete ništa ne zna i ne zna, pa da bez njih neće preživjeti.
Odnosno, kada govorimo o razlozima izostanka odvojenosti, najčešće mislimo na strah od gubitka svih ovih gore navedenih blagodati.
Da biste se podvrgnuli odvajanju, prvo trebate razumjeti sam problem. Ako sumnjate da razdvojenost u vašem životu nije prošla glatko ili se uopće nije dogodila, možete si postaviti sljedeća pitanja, samo ne zaboravite odgovoriti iskreno.
- Koje su prednosti i mane mog položaja?
- Koje su prednosti ovoga? Koja ograničenja osjećam?
- Što trebam učiniti da promijenim situaciju?
- Što ja zapravo mogu učiniti?
- Mogu li započeti s ovim koracima? Mogu li se potruditi?
Ako ste na posljednje pitanje odgovorili potvrdno, trebali biste odmah krenuti s akcijom. Zapamtite da ovaj proces nikada nije bezbolan. Samo, kad se to dogodi u djetinjstvu, zaboravimo na ono što nam se dogodilo. Ogorčenje, bol, a ponekad čak i strah se brišu. U odrasloj dobi teže se nositi s tim emocijama.
Ako se bojite sami poduzeti ovaj korak, potražite podršku psihologa ili obiteljskog terapeuta. Često u praksi možete susresti odraslu djecu i roditelje koji su spremni proći ovaj put zajedno sa stručnjakom.
Učinite korak prema odvajanju iz ljubavi prema sebi i svojim roditeljima, jer su i oni taoci situacije i ne žive punim životom. Uvjerite ih da ne odlazite zauvijek. Tada ćete zajedno krenuti prema razumijevanju svojih želja, osjećaja i punine.