U djetinjstvu se mnoge roditeljske fraze i komentari percipiraju adekvatno, rezignirano i prirodno. I tek s godinama ljudi shvaćaju da nisu svačije majke i očevi bili puni ljubavi i razumijevanja.
Neki su bili doista otrovni: pokušali su reći nešto uvredljivije, povrijediti više, udariti nekoga tko je povrijeđen.
Ne čudi što takvi ljudi odrastaju s nesigurnom i potištenom djecom, infantilnom i bespomoćnom. Ne vjeruju u vlastitu snagu, jer su im to povjerenje oduzeli najbliži – roditelji.
Koje fraze stvaraju postojani kompleks manje vrijednosti kod djeteta?
“Uvijek sve nije kao kod drugih ljudi!”
Postoji i analogija, disonantnija: “Pa, jasno je što drugo očekivati od vas!”
Ispada da se dijete od rođenja ne shvaća ozbiljno. On je neka vrsta lokalne igračke bez vlastitog mišljenja ili karaktera.
Već je zauvijek zapisan kao autsajder, pa ako se iznenada stvarno probije ili postigne uspjeh, tada će mu otac i majka reći “baš si sretnik”.
Ove riječi posebno obezvrijeđuju i obeshrabruju želju za radom, postignućima i pokušajima. Zašto, ako je u svakom slučaju gubitnik, bandit, nemoralan tip i drugi “epiteti”?
“Ali ja sam tvojih godina…”
Sličnu frazu, nažalost, ponavljaju gotovo svi roditelji.
Ako ih slušate, bili su čisti standardi i ideali: učili su s odličnim ocjenama, bavili se društvenim poslovima, pomagali starijima, bili pristojni, čistili i kuhali, radili i šivali.
Jasno je da bi svako zdravo dijete posumnjalo u takvu sliku. I sama činjenica usporedbe je pogrešna. Nažalost, dijete se često uspoređuje s nekim: čas s ocem, čas s majkom, čas s bakom, čas sa susjedom Lyusjom, čas s razrednom kolegicom Vasjom, čas s bratom Koljom, čas sa sestrom Katjom. Ali on je prije svega osoba: neovisna i sa svojim karakterom. Što mu više govorite ovu rečenicu, postajat će agresivniji. I na kraju će potpuno odlučiti da su njegovi roditelji loši i da ga ne vole. Nažalost, ponekad je to istina.
“Učitelj zna najbolje!”
Druga opcija: “Odrasli ne lažu!” Takve se stvari često govore kada dođe do sukoba i razmirica.
Roditelji koji uvijek staju na stranu “neprijatelja” nikada neće postati autoritet za dijete. Brzo shvaća da su njegovi najbliži spremni vjerovati bilo kome, samo ne njemu. I to je razlog za pravu mržnju i otuđenje.
Očevi i majke puni ljubavi uvijek pokušavaju braniti interese svog djeteta, zaštititi ga, podržati ga i pomoći mu. I ovdje će nesretna osoba također čuti:
“Razgovarat ćemo s njim kod kuće i sigurno ćete ga loše ocijeniti na njegovo ponašanje!” Što će takva taktika izazvati ako ne opravdani bijes? Nema sumnje: odraslo i uvrijeđeno dijete sigurno će zapamtiti sve.
Dakle, ako roditelji žele postati uzorni i puni ljubavi, trebali bi izbjegavati takve fraze. Međutim, u psihički disfunkcionalnim obiteljima to se nikada neće reći.
Postoji međusobno razumijevanje, ljubav, poštovanje, atmosfera povjerenja, liberalizam i podrška.
Tu su odrasli i djeca na istoj valnoj duljini, sklapaju prijateljstva, pomažu, savjetuju se, razgovaraju, dijele tajne. A ako je sve izgrađeno na principu “ti si loš”, onda će ti budući roditelji dobiti upravo takvo potomstvo. Postat će uistinu loš, i učinit će to na svoj način.
Kompleksi se često zaglave unutra, a njihovo ponašanje izađe na vidjelo.
To se izražava u gorčini, mržnji, duhovnoj bešćutnosti, emocionalnoj tuposti i zavisti.
Koristeći gore navedene izraze, možete samo educirati i odgajati zlostavljača: razočaranog u život, ljutog i bezosjećajnog.
Prethodno smo vam rekli isplati li se djetetu plaćati za dobre ocjene.