Fraza “Razgovarajmo kod kuće!” kobna je za gotovo svako dijete.
Zašto takve naizgled obične riječi ostavljaju tako snažan (negativan) dojam i na djecu i na tinejdžere?
Što je tako strašno u kućnom razgovoru? Najzanimljivije je to što potpuno različita i nepoznata djeca reagiraju na isti način: i siromašna i bogata, i stroga i ljubazna roditelja, i tiha i huliganska. Svi se boje. Ali zašto?
Taj strah je prisutan na podsvjesnoj razini. Činjenica je da “dom” u razumijevanju djeteta nije samo mjesto za okupljanja, čajanke i komunikaciju s voljenima. Ali i tamo vas mogu kazniti, tiho i neprimjetno.
Otuda reakcija: nakon svega, kod kuće nitko neće zaštititi ili spasiti, tamo dijete ostaje samo sa zlim roditeljima (obično se ova fraza izgovara nakon određenog prekršaja). Drugim riječima, zločesta osoba mamu i tatu doživljava kao užasne ljude s kojima “razgovarati” zapravo znači “kažnjavati”.
U većini slučajeva za to što se djeca boje ovih riječi krivi su stariji. Užasavaju ga prije ozbiljnog razgovora, a preciziraju da će to biti kod kuće.
Dijete razumije: ako je razgovor kod kuće, znači da je opasan, ozbiljan i da će vjerojatno loše završiti (tjerat će te da čistiš, zabranit će mu gledati crtiće, oduzet će ti telefon). Čavrljanje na ulici doživljava se drugačije, kao nešto lagano, veselo i opušteno. Posljedično, nastalo osiguranje nameću sami roditelji. I zašto se čuditi?
Je li moguće svoje dijete osloboditi ovog stereotipa?
1. Potrebno je objasniti da ga nitko neće tući, mučiti ili prozivati. “Razgovarat ćemo kod kuće” česta je fraza, bolje rečeno čak rečenica. Samo je u kućnom okruženju prikladnije razgovarati o bilo kojim temama, čak i ne najugodnijim. Ako dijete to shvati i prihvati, prestat će se bojati. Uostalom, ne boji se doma, već svojih rođaka.
2. Ako će razgovor doista biti ozbiljan, onda nema potrebe unaprijed upozoravati krivca. A upravo to čine odrasli: reći će nešto o “lijepom” razgovoru kod kuće, nakon čega će s osjećajem dubokog zadovoljstva promatrati kako se dijete brine i trza.
Neće moći adekvatno percipirati ono što je rečeno, jer je već bio prestrašen i izbačen iz ravnoteže. Izgubio se odgojni moment, ostao je samo životinjski strah od kojeg je slaba korist.
Dakle, nisu strašne same riječi, već njihove posljedice. A također i ton kojim su izrečene. Nažalost, mnogi roditelji to govore s nekom unutarnjom gorčinom, sa željom da svojoj djeci nanesu veću moralnu štetu, da ih više udare.
Više nije toliko važno o čemu će se voditi ovaj zlosretni razgovor. I koja je svrha započinjanja ako je tinejdžer već zabrinut i nervozan? Neki ljudi nakon takvih fraza zarađuju puni živčani tik.
Ako takvu osobu šef pozove, lako je zamisliti što će joj se dogoditi. Od straha čak riskira da ne stigne. Ali naravno, nakon svega, razgovor nasamo je gotovo uvijek potpuni i potpuni promašaj.