Svaki roditelj želi biti prijatelj i pomoćnik svom djetetu koje je ušlo u adolescenciju, zaštititi ga od nevolja povezanih s nedostatkom životnog iskustva tinejdžera, obilno začinjenog vitalnom energijom.
Ali postoje želje, a postoje i realnosti. Tinejdžer ne samo da sveobuhvatno „poznaje“ roditeljske reakcije, već ima i vlastite instinkte i reakcije, otuda problemi u povjerenju i općenito u odgoju.
Najtipičniji i najčešći problem je pretjerana zaštita roditelja. Povezuje se s nepovjerenjem odraslih prema tinejdžeru, čak i s “najboljim” namjerama, smatra psiholog Andrej Kaškarov.
Neovisna i razvijena osoba širokih pogleda ne treba pretjeranu zaštitu. Dok nitko ne voli pretjeranu kontrolu i obraćanje pažnje na detalje. Na emocionalno stanje i manifestaciju ponašanja tinejdžera utječu i unutarnji (zdravstveni) i vanjski čimbenici.
Od potonjih se može istaknuti utjecaj autoriteta iz društvene skupine uloga (uključujući i tinejdžere) te utjecaj roditelja u mjestu stanovanja.
Svaki tinejdžer (kao i svaka osoba općenito) želi izbjeći neugodnu situaciju koristeći metode koje su mu dostupne. Isto vrijedi i za izvlačenje iz nametnute pažnje. Jedan od problema s kojima se susreću moderni tinejdžeri je želja i nemogućnost da pobjegnu vanjskim utjecajima.
Ako roditelji gravitiraju autoritarnom stilu roditeljstva ili prijekorima s “komadom kruha” (najčešća maksima: “Tvoj posao sada je tvoj studij, odnosi se prema njemu jednako odgovorno kao i prema poslu”), onda karakter tinejdžera i autoritet utjecaja oko sebe ovisi o tome koliko će osobnost u razvoju postati prožeta takvom odgovornošću samo zato što tata ili mama to žele. Otuda još jedan problem tinejdžerove zainteresiranosti za određeni stil ponašanja, odnosno motivacije.
U suprotnom, ponašanje klizi prema destruktivnom, odnosno tinejdžer koji već ima dovoljno moralne snage i sposobnosti može itekako sabotirati želje i odluke roditelja, pa im se i suprotstaviti.
Pretjerani pritisak dovodi do kumulativnog učinka, a tinejdžer, nemajući snage oduprijeti se, osjeća bespomoćnost i nedostatak inicijative. Dakle, uz razumijevanje da se “sve odlučuje za mene, i ja to mogu sam”, postupno se razvija protest protiv ovakvog stila “upravljanja” i cvjeta sebičnost. Sva djeca imaju predispozicije za narcizam, ali se u različitim stupnjevima razvijaju i postaju značajni elementi karaktera.
“Vrijeme razvoja” tinejdžera (od 11 do 17 godina) povezano je sa željom za komunikacijom; To je “lajtmotiv” ili glavni interes ovog razdoblja života. Novo znanje zamjenjuje (ili nadopunjuje) društvenost i interes za druge ljude.
Tinejdžeri su u ovoj dobi najdruštveniji dio populacije planeta Zemlje, što neizravno potvrđuje i statistika korisnika društvenih mreža i općenito elektroničkih uređaja s funkcijom glasnika.
Tinejdžeri su najznačajniji dio konzumenata elektroničkih sadržaja. I oni se također suočavaju s tim problemima. Jer svaka misao, želja, bilo koje djelovanje je uvjetni problem.
Ono prestaje biti problem i ne čini osnovu psihičke traume tek kada se uspješno, povoljno riješi (ili se, u tinejdžerskim neuglednim okolnostima, “preživi” uz minimalne gubitke psihičkih poremećaja). Međutim, generalni problem je što odrasle (roditelje), a još manje njihovu djecu tinejdžere nitko posebno ne uči kako se nositi s tim problemima, a oni u tome znaju biti jako loši.
Tinejdžer prepušten sam sebi u tom pogledu, bez stručne ili barem psihološke pomoći koja mu ne šteti (mentorski ton ili pretjerana didaktika učitelja ili roditelja – ako su izgubili povjerenje i autoritet – samo mu šteti), na s jedne strane, “bolestan”, a nerijetko se čak bavi i samoozljeđivanjem, doživljavajući sebe i druge subjektivno i bez životnog iskustva kao uzrok svog “nesretnog stanja”.
S druge strane, ima stalnu potrebu za pažnjom. Postojalo je i prije, ali za tinejdžera je vrlo važno ne ono “opće”, nego specifično i posebno – od koga dolazi pažnja prema njemu.
Ne može se reći da su tinejdžerice i dječaci jako različite u svojim reakcijama na ovu percepciju i sasvim ljudske rodne potrebe. Ali… postoje razlike, i hormoni utječu i “fiziologija”.
Još jedan problem tipičan za tinejdžere je kritička percepcija sebe u usporedbi s drugim ljudima, pa čak i nametnuti obrasci ponašanja.
Na primjer, nedostatak osobnog života ili velike poteškoće povezane s njim dovode do afektivnog poremećaja, a problem se “zavlači” dublje umjesto da se ispravno riješi. Nije tinejdžer kriv. Ali nitko nije kriv… To znači da se situacija popravlja kada i ako je u blizini mudra osoba koja može pomoći. Jednom riječju, primjerom, sugestijom.
Kao što je ispravno rekao F. F. Preobraženski, „nikada ne treba nikoga rušiti. Na ljude i životinje može se utjecati samo sugestijom.” I bio je u pravu.
Sumnja u sebe još je jedan problem svojstven adolescenciji. A također ometa uvjetovanu otpornost na stres, ometa “suprotstavljanje stvarnosti” i izazovima vremena. Često je tinejdžer upravo zbog vlastite nesigurnosti “bezobrazan”, “bezobrazan”, provocira odrasle, pa im se čak i suprotstavlja. Ove ljude nazivaju “psihopatima”, “bolesnima”, “nestabilnima”, “ludima”.
Zapravo, to su tipične tinejdžerske reakcije. Da, različiti su – neki su svjetliji, neki skromniji, ali uočljivi su kod gotovo svih. A najgluplja stvar koju odrasla osoba može učiniti u ovoj situaciji je razgovarati s tinejdžerom kao s ravnopravnim, uzvratiti istom mjerom – u ogledalu ili još više – iskoristiti njegovu moć i snagu.
Preporučljivo je da roditelji odustanu od prezaštićivanja, potrebno im je razumijevanje vremena i mjesta (doziranja) neželjene zaštite tinejdžera, kontrole ponašanja i njegove komunikacije. Imajte na umu da ne kažemo da to nije potrebno. Ali čak i jaka doza lijeka može biti otrov.
Govorimo o mudrosti roditeljskog pristupa odgojno-obrazovnom procesu. Ali to je ono što oni ne podučavaju. Tada bivši tinejdžeri postaju roditelji, a cijela evolucija se nastavlja po cikličkom principu (po istim grabljama).
Možemo puno pričati o uzrocima pojave (uzročno-posljedična veza) i što motivira roditelje. Ali puno je bolje reći da bi se roditelji trebali češće prisjećati sebe kao tinejdžera. I izbjegavali su, ako je moguće, pogrešan model nametanja svojih mišljenja s relativno dvojbenom osnovom za njihovu ispravnost.
Tinejdžer sve analizira i odmah otkriva laž ili nedostatnost (spornost) argumenata. Zato u ovoj važnoj dobi više nije dovoljno “naređivati”, već treba i objašnjavati. Po mogućnosti s primjerima.
Evo jednog od njih. Kad želite nešto postići, razmišljate o cilju, rezultatu. Ali io sredstvima koja su najprikladnija u određenoj situaciji. Kada idete u ribolov, ne razmišljajte o broju riba u još praznoj korpi, već razmišljajte o tome kako da se riba ne uplaši i dođe na mamac, a da mamac bude po njenom ukusu, povezan sa njenim snovima. , a ne o tome što ste skuhali za doručak.
Riba voli ukusne crve, a ne staru kaljaču. Tinejdžer voli da se s njim slaže, a ne da se raspravlja, a to je način na koji stječete autoritet ako “pokažete hrabrost” inteligentno. Žena voli pažnju. A tako i čovjek. A ne zahtjevi da se “pojede mamac”; Dakle, s tinejdžerom možda nećete postići ništa dok ne ostarite.
Ukratko: poštujte pojedinca, bez obzira na sve; ako možeš, naravno. Samo iz ljubavi prema tinejdžeru, osobi, on će sam promijeniti svoj odnos prema vama, prema događajima, prema osobnim motivima i bit će sretniji, odnosno moći će sam riješiti neke svoje probleme.
