Djetinjstvo je najvažnija faza u ljudskom razvoju. Ne ide uvijek glatko i, kao rezultat toga, ostavlja negativan trag na budući život. Česta pogreška roditelja je emocionalno zanemarivanje.
Kao psiholog Stanislav Samburski želi detaljnije reći čitateljima internetske publikacije Belnovosti o njemu.
Važno je pojasniti: emocionalno zanemarivanje nastaje kao posljedica nedostatka roditeljske ljubavi, privrženosti i ignoriranja djetetovih signala za pomoć.
U odrasloj dobi osoba će zauzeti položaj osobe u nepovoljnom položaju, bit će zatvorena i nesigurna u sebe.
Pogledajmo sada pobliže 8 znakova odrasle osobe kojoj je kao djetetu nedostajala roditeljska pažnja.
1. Kada roditelji ignoriraju djetetove zahtjeve za pomoć, ono dolazi do shvaćanja da sve u ovom životu mora učiniti samo. Traženje pomoći je besmisleno i riskira odbijanje. Bolje je sve učiniti sam nego se ponovno razočarati u ljude. Paralelno s tim postoji i želja za nesebičnom pomoći drugima. Čovjeku je poznat osjećaj beznađa, pa revno prilazi pomoći. Situacija je sljedeća: svoje probleme rješava sam, dok svoju energiju nesebično troši na rješavanje tuđih.
2. Nisko samopoštovanje i kronična sumnja u sebe rađaju misli o vlastitoj nesavršenosti. Osoba stalno doživljava tjeskobu, čiji je izvor neobjašnjiv. U isto vrijeme, ljudi oko njih izgledaju idealni: od njihovih fizičkih karakteristika do sposobnosti za život. Takav kontrast u svjetonazoru smeta i tjera vas da se zapitate: “Što mogu učiniti da postanem bolji?” Postoji razumijevanje problema, ali se ne zna kako ga riješiti. Stoga se ukorijenjuje strah da me ljudi nikada neće voljeti.
3. Zatvorenost i strah da ne ispadnete smiješni dovode do stalnog stresa. Pokušaj izražavanja osjećaja i emocija je zastrašujući. Najvažniji znak zanemarivanja i ravnodušnosti u djetinjstvu su sumnje u vlastite postupke i nesposobnost kritiziranja drugih ljudi.
4. Teško je imati adekvatno samopoštovanje u odrasloj dobi, voljeti i cijeniti sebe kada vam nitko nije govorio o vašim pozitivnim osobinama kao djetetu. Osoba jednostavno ne zna za njih ili ih ne smatra takvima. Prekrasno dijete će izrasti u prekrasnu odraslu osobu. Kada roditelji ne okarakteriziraju svoje dijete na pozitivan način, onda ono u budućnosti nikada neće znati kakvo je. To će biti osoba niskog samopoštovanja, čiji će se život pretvoriti u stalne pokušaje da se poboljša.
5. Posebne poteškoće nastaju u trenucima kritiziranja i odbijanja. Čak i konstruktivna kritika dovodi vas u poziciju da budete poniženi i uvrijeđeni. Riječi druge osobe koja zahtijeva malo poboljšanja na ovaj ili onaj način odmah dovode do razmišljanja o katastrofalnoj prirodi situacije, da je sve jako loše. Čuvši odbijanje, osoba se odmah osjeća loše i nedostojno.
6. Samoća djeluje kao pojas za spašavanje. Nisko samopouzdanje dovodi do razmišljanja o vlastitoj nesavršenosti. Biti sam znači da ćete biti lišeni izvora usporedbe i ne morate se bojati kritike i odbijanja. Izbjegavanje kontakta smanjuje rizik od emocionalnog stresa.
7. Nesreća osobe koja je u djetinjstvu bila emocionalno zapostavljena je očita, ali ne i za nju samu. Shvaća da s njim nešto nije u redu, pokušava pronaći istinu, ali je ne nalazi. Čini se da je na površini, samo ga treba razotkriti, ali depresija i tjeskoba sprječavaju vas u tome. U takvoj pozadini poteškoće se samo umnožavaju.
8. Takve ljude izjeda osjećaj krivnje, jer su, po njihovom mišljenju, sami krivi za sve. Neuspjesi u životu rezultat su pogrešnih postupaka. Ako ne uspijete postići svoj cilj, to je sve zbog grešaka počinjenih ranije. Istodobno, zanemaruju utjecaj vanjskih čimbenika. Biti prestrog prema sebi samo vam smeta.