Prvo morate razumjeti podrijetlo emocija kod djece.
Tatjana Vinogradova, psihologinja Centra za psihološku podršku i psihokorekciju u Sankt Peterburgu, ispričala je kako pomoći djetetu da se nosi s emocijama.
I tu se odmah otvara problem mnogih roditelja koji ispoljavanje određenih dječjih emocija uzimaju zdravo za gotovo.
Na primjer, u trgovini je dijete napravilo napad bijesa jer je htjelo igračku. A roditelji su mu, da ne bi plakao, kupili ovu igračku, odnosno prepoznali su da dječjim emocijama ima mjesta.
Zapravo, svako dijete je prazna ploča. On je došao na ovaj svijet i ne zna kako da se ponaša, nisu mu poznate te emocije.
Odakle onda sve dolazi?
Otac je došao s posla ljut ili umoran. Dijete to vidi, ali ne zna zašto i već se počinje navikavati na tu emociju. On to ne razumije, ali ga počinje koristiti posvuda, jer tata je autoritet.
Ili se, primjerice, majka boji da će se dijete razboljeti, da će dobiti otkaz, da neće imati dovoljno novca, da se posvađala s roditeljima. Dijete se također počinje brinuti, bojati se, ne zna razlog za to.
Ona ne razumije što te emocije znače, ali budući da je majka autoritet, ona doživljava tu emociju, što znači da će je i dijete doživjeti.
Također, djeca stalno testiraju granice, odnosno trebaju shvatiti što se u ovom svijetu može, a što ne. Dakle, pretjeranim emocijama, vikom i nekim nama čudnim ponašanjem ispituju granice dopuštenog.
Neka su djeca navikla sve postići manipulirajući svojim emocijama. Kakva će osoba postati kao odrasla osoba, u kakvu će osobu izrasti? Uostalom, to može postati omiljena, čak i nesvjesna strategija ponašanja.
No, ako majka od treće godine djetetu objasni značenje emocija, što se događa kada osjeća radost, tugu ili što se događa kada se boji, i primjerom prolazi s njim kroz te faze, tada dijete počinje razumjeti sebe.
Takvo dijete sigurno neće nekontrolirano izbijati bijes na javnim mjestima.
Kako pomoći djetetu da se nosi s emocijama kada su ga one već preplavile? Sada se ne dijelimo na dobna razdoblja, čak i ako je već odrasla osoba, odrasla osoba. Ovdje puno ovisi o voljenoj osobi koja vidi ovu emociju.
Vrlo je važno da ga ne preuzme na sebe i da se njime ne zarazi. Na primjer, neka vrsta agresije ili neka vrsta nekontrolirane tuge, kada dijete jednostavno plače, maše ručicama, lupa nogama.
Odrasla osoba mora razumjeti koju emociju sada doživljava.
To je moguće kada vas ne potakne dječji plač ili vrisak, kada ne pokušavate spasiti dijete, nego kao odrasla osoba shvatite da je to legalno, da dijete može doživjeti neke emocije.
Također morate pažljivo slušati dijete i pitati što se dogodilo. A kada slušate bez pokušaja dodavanja bilo čega svog, dijete slobodno izražava sve što se nakupilo u njemu. Ponekad se dogodi da trebate slušati u tišini.
Kada dijete plače, trebate mu prići i reći mu da ga razumijete. Pritom zadržite neutralnost, odnosno ne prepuštajte se emocijama, iako suosjećate i brinete svom snagom. Glavni osjećaj koji bi trebao biti u ovoj bliskoj odrasloj osobi koja smiruje dijete je osjećaj bezuvjetne ljubavi.
Drugi način ili tehnika da naučite dijete da se nosi sa svojim emocijama je da sebe zamislite kao spremnik ili spremište djetetovih emocija. I pozovite ga da s vama podijeli svoje emocije.
Bez obzira koliko sada ima godina, njegova psiha raste, on sazrijeva. Ima tri godine, pet godina ili više, stalno doživljava neke nove promjene na tijelu i ne razumije kako se s tim nositi.
Zamislite samo sebe kao otvoreni spremnik u koji možete staviti te emocije: ne ilegalno ih odnijeti, nego ih odvesti udomitelju, na skladište, da pomognete djetetu.
Ovaj pristup izgradit će snažan odnos pun povjerenja između vas i vašeg djeteta. Uostalom, to znači da vam može pokazati bilo koju od svojih emocija, pokazati ih i dati, a ne potisnuti, čime se uništava.
I tada ćete primijetiti da ne samo da će se početi nositi sa svojim emocijama, razumjeti njih i sebe, već će i postati svjesniji u upravljanju onim što mu se događa.