Sposobnost podnošenja jakih emocija ovisi o dobi i individualnim karakteristikama djeteta.
Psihologinja Ulyana Mitrofanova rekla je kako pomoći djetetu da se nosi s emocijama.
U djetinjstvu, nezadovoljstvo koje dijete doživljava, na primjer, zbog gladi, mokre pelene ili druge iritacije, percipira u potpunosti i često je odmah popraćeno glasnim plačem.
Što je dijete starije, to mu je lakše podnijeti nezadovoljstvo: primjerice, u dobi od oko godinu dana dijete više ne reagira tako snažno na glad kao dojenče.
No, proširuje se i repertoar životnih situacija u kojima djetetove emocije mogu biti izvan razmjera.
Najvažnija stvar koju roditelji mogu učiniti kako bi pomogli djetetu sa jakim emocijama je da progovaraju kroz njih, daju im glas i govore o njima što je više moguće.
Kako to funkcionira može se vidjeti na jednostavnom primjeru. Dvoje djece trčalo je istim putem, palo i ozlijedilo koljena do krvi. Ali jedan odgovara sa “Zašto si tako uzrujan?! Razmisli, prestani kukati!”
A drugi se može obratiti mami i ona kaže: “Udarila sam se, krv teče! Sad ćemo to oprati, peckaće, peckaće i zarasće! Boli, da, razumijem, Više puta sam povrijedio koljena kad sam bio mali.”
U prvom slučaju sav naboj doživljaja (ako je dijete dovoljno poslušno ili zastrašeno) ostaje unutra, ne nalazeći izlaza, te nastavlja lutati u psihi, a tome se pridodaju i iskustva odbačenosti, „nebiti poput toga,” samoispravka ili ljutnja, ogorčenost prema majci.
A u drugom slučaju, naboj osjećaja – boli, ogorčenosti, razočarenja, tuge – izlazi kroz govor. Riječi postaju spremnik za iskustva.
Psiha ih se oslobađa i ubrzo se dijete vraća u svoje normalno stanje.
U vrlo maloj dobi samo dijete još nije u stanju razdvojiti i imenovati svoje osjete; roditelj to čini za njega, govoreći bebi koja vrišti: „Gladan si, prazan ti je trbuščić, sad ću te nahraniti. Ili sa starijim djetetom – “Ljut si, nešto nije išlo kako si htio…”.
Kada je dijete stalno u okruženju koje mu govorom pomaže prepoznati i imenovati svoja stanja, s vremenom i samo uči govorom obavijati iskustva. Umjesto one srcedrapajuće emotivne: “Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaalinično”: “Mama, kako boli!”
Druga stvar koja pomaže djetetu da se bolje nosi s emocijama je ponašanje roditelja. Na ovaj ili onaj način, dijete čita informacije ne samo iz onoga što mu govorimo, već i iz toga kako mi sami reagiramo na određene događaje.
Kad dijete povrijedi koljena, jedna će majka mirno reći: „Pala sam, boli me…“, a dijete će osim riječi percipirati i nesvjesnu poruku – „ovo nije smrtno, to je normalno, ovo se dogodi.”
I druga majka može izgovoriti iste riječi naglas, ali će se pritom tresti kao list, a dijete u ovom slučaju najvjerojatnije neće percipirati riječi, već će nesvjesno reći: „Ako je mama toliko zabrinuta, znači da se nešto strašno stvarno dogodilo, moram se brinuti.”
I tada će djetetove emocije biti jače i teže će se s njima nositi. U Sjedinjenim Državama, 1960-1980-ih, provedene su studije koje su u eksperimentalnim uvjetima pokazale koliko djetetova percepcija situacije ovisi o signalima koje prima od svoje majke.
Stoga, kako bi pomogao djetetu da se nosi s emocijama, roditelj mu treba pružiti izravnu podršku u ovom trenutku, pomažući mu da prenese emocije iz reakcije u govor.
I izvan situacije izljeva emocija, važno je da roditelj napravi inventuru vlastitih jakih emocija koje se mogu manifestirati u kontaktu s djetetom.
Najčešće su takve emocije povezane s onim što bi se željelo izbjeći ili ono što je samom roditelju nedostajalo kad je bio dijete.
