U smislu diferencijalne dijagnoze Bol na vanjskoj strani koljena može biti uzrokovan raznim stanjima – oštećenje lateralnog meniskusa, oštećenje struktura na razini L4/L5 lumbalnog režnja dovodi do boli izvana, van zgloba koljena i bedra. Pacijent može osjetiti težinu, obamrlost i trnce u tom području.
Ali bol koja se osjeća iznad zglobne šupljine koljenskog zgloba, a izazvana je dugotrajnim trčanjem ili vožnjom bicikla, najčešće je povezana s iliotibijalnim sindromom.
Upala od iliotibijalni Bandaž je najčešće sindrom prekomjerne upotrebe koji se prvenstveno javlja kod trkača na duge staze, biciklista i ponavljajućih čučnjeva. Sindrom iliotibijalnog trakta često je rezultat kombinacije čimbenika, uključujući nepravilne navike vježbanja (nedovoljno zagrijavanje), smanjenu pokretljivost i rastezljivost mišića, mehaničku neravnotežu u mišićno-koštanom sustavu, posebno za donji dio leđa, zdjelicu, koljena i skočne zglobove, noga.
Simptomi najčešće počinju blagom i zanemarivom boli u koljenu, neposredno iznad zglobnog otvora. Obično se pojavljuje ubrzo nakon početka trčanja, edema u većini slučajeva nema.
Pacijenti također navode osjećaj nestabilnosti u koljenu, a rijetko bol ili nestabilnost u zdjelici.
Što se tiče diferencijalne dijagnoze, ako postoji ukočenost, osim pojave boli u zglobnom jazu, misli se na kršenje strukture lateralnog meniskusa. U tim slučajevima potrebno je provesti slikovnu studiju, jer je s najvećom točnošću nuklearna magnetska rezonancija. U slučaju iliotibijalnog sindroma, bez dodatne patologije, bio bi dovoljan ultrazvučni pregled, koji će vizualizirati upalno tkivo.
U etiološkom smislu čest uzrok je promjena držanja i točnije u donjim udovima – kada su koljena preblizu jedno drugom – valgus konfiguracija ili razmaknuta – varus konfiguracija. U oba slučaja, fascija ili iliotibijalni pojas je prenapet, što dovodi do trljanja u području koljena i boli.
Važne su i promjene u strukturi stopala – nizak ili previsok svod. Skraćivanje jednog ekstremiteta u odnosu na drugi.
Vožnja previsokog sjedala bicikla također dovodi do prenaprezanja i treba je razmotriti za korekciju kada se pojave simptomi.
Trčanje po tvrdim površinama (kao što je asfalt) bez dovoljno mišićnog kapaciteta za trčanje također može izazvati simptome. Prekomjerna težina i pretreniranost također su faktori.
Isteže se i uporaba pjenastog valjka nisu prikladni za sindrom iliotibijalne trake. Razlog je što se upotrebom valjka teško mogu otpuhati nastale priraslice ili priraslice.
Tijekom proteklih 10 godina sve se više odbacuje korist od rolanja.
Prevencija uključuje treniranje stražnjeg kinetičkog lanca – s kojim je povezan iliotibijalni pojas glutealni glutealni mišići.
Također se izvode vježbe za kvadriceps, kao i za poboljšanje pokretljivosti ili stabilizacije zglobova kuka, koljena i skočnog zgloba.
Provođenje terapije sa nesteroidni protuupalni lijekovi mogu biti i oralno, ali u roku do 10, najviše 14 dana. Zbog manifestacije nuspojava. Nježnija metoda je lokalna primjena flastera s nesteroidnim lijekovima, budući da se iliotibijalna vrpca postavlja površinski i penetracija je vrlo dobra. Poželjno ih je staviti navečer i skinuti ujutro.
Indicirana je i Bowen terapija jer djeluje na fascijalna tkiva, pomažući ga opustiti. Za jače izražene simptome na koje ne utječe konzervativna ili manualna terapija indicirane su i injekcije kortikosteroida, ali unutar 1-2 aplikacije. Naknadne doze mogu dovesti do atrofije struktura i slabosti u tom području.
Operativne tehnike su završna faza liječenja.
Reference:
1. Iliotibijalni sindrom, Physiotutors;
2. Sindrom iliotibijalne trake – Fiziopedija;
3. Sindrom iliotibijalne trake, Klinika Cleveland.