Divertikuli mokraćnog mjehura su prolaps urotela koji tvori stijenku mokraćnog mjehura kroz mišićni sloj mokraćnog mjehura. Kao rezultat toga, formira se tankostjena struktura, povezana sa šupljinom mokraćnog mjehura, što je uzrok slabo pražnjenje mjehura tijekom mokrenja. 90% divertikula mokraćnog mjehura pogađa odrasle pacijente, au 9 od 10 slučajeva radi se o muškarcima.
Divertikuli mokraćnog mjehura mogu biti urođeni ili stečeni. Učestalost kongenitalnih divertikula mokraćnog mjehura procjenjuje se na 1,7% i povećava se u djece mlađe od 10 godina. Stečeni tip se često razvija kod muškaraca starijih od 60 godina.
Kongenitalni divertikuli mokraćnog mjehura nastaju kao posljedica hipoplazija mišićnog sloja na stijenci mjehura. Karakteristična je urođena slabost mišića detruzora, često na mjestu ureterovezikalnog spoja.
Kongenitalni divertikuli u većini slučajeva su pojedinačni i lokalizirani su upravo u području ureterovezikalnog spoja i odgovorni su za razvoj vezikoureteralni refluks. Nekoliko kongenitalnih sindroma povezano je s razvojem divertikula mokraćnog mjehura, kao što su Menkessindrom od Ehlers-Danlos, kao i fetalni alkoholni sindrom. Obično se manifestiraju višestrukim lezijama koje zahvaćaju različite organe.
Stečeni divertikuli mokraćnog mjehura najčešće su rezultat začepljenja izlaznog otvora ili neurogene disfunkcije mokraćnog mjehura. Svi temeljni uzroci—benigna hiperplazija prostate, karcinom prostate ili uretralne strikture odgovorne su za začepljenje izlaznog otvora mokraćnog mjehura i otežavaju njegovo potpuno pražnjenje.
Njegovo otežano pražnjenje dovodi do zadržavanje mokraće, povećanje intravezikalnog tlaka, što je preduvjet da se sluznica mjehura uvuče između mišićnih snopova u njegovoj stijenci. Ovim mehanizmom nastaje ekstravazacijska vreća sluznice koja dalje završava stvaranjem divertikula. Stečeni divertikuli su obično višestruki i nalaze se duž bočne stijenke mjehura.
Vodeći simptomi su povijest bolesti rekurentne infekcije genitourinarnog sustava, najčešće cistitis, disurija i bol u donjem dijelu trbuha, kao posljedica retencije urina. Ispitivanja uključuju laboratorijske i slikovne pretrage i metode. Obvezna je pretraga običnog i sterilnog urina za izolaciju mikrobioloških uzročnika.
Često se nađe piurija i hematurija, a izoliraju se specifični patogeni koji zahvaćaju pikohopolni sustav, kao npr. E coli.
Dijagnoza se postavlja radiografskim kontrastnim pregledom, cistouretrografija s fluoroskopskim nadzorom iznimno je korisna metoda jer daje informacije o mjestu, anatomiji i veličini divertikuluma. Divertikule se također mogu otkriti pomoću endoskopski pregled mokraćnog mjehura. Tijekom postavljanja dijagnoze, osim točne lokalizacije, potrebno je procijeniti prisutnost kamenaca ili abnormalnog epitela u šupljini divertikuluma.
Nekomplicirani divertikuli mokraćnog mjehura obično ne zahtijevaju liječenje. To je potrebno u slučajevima kada je divertikul odgovoran za ponavljajuće infekcije mokraćnog mjehura, u njemu postoje kamenci ili je tumor prisutan u šupljini divertikuluma.
Tumori koji zahvaćaju mjehur u području divertikuluma, odgovorni su za 2 do 10% svih tumora koji nastaju u mjehuru. Njihova je prognoza općenito loša jer nedostaje glatki mišićni sloj u stijenci divertikuluma koji bi spriječio širenje tumora izvan šupljine mokraćnog mjehura.
Liječenje se može provoditi konzervativnom neoperativnom terapijom, kirurškom ekscizijom i endoskopskim metodama. Otvorena divertikulektomija mjehura je najinvazivnija metoda liječenja i može se izvoditi intravezikalno ili ekstravezikalno tehnikom.
Trenutačne minimalno invazivne mogućnosti liječenja za uklanjanje divertikula su endoskopska resekcija, ubrizgavanje sredstava za povećanje volumena u vrat mokraćnog mjehura i fulguracija. U slučaju postojanja opstruktivnog uzroka odgovornog za nastanak divertikula mokraćnog mjehura, isti se namjerno uklanja.
Reference: