Liddleov sindrom (Liddle) je rijedak genetski poremećaj uzrokovan poremećena bubrežna funkcija, što dovodi do visokog krvnog tlaka (hipertenzije). Ovaj poremećaj uzrokuje varijanta (mutacija) u jednom od 3 gena (SCNN1A, SCNN1B i SCNN1G) koji kodiraju informacije za sintezu epitelnog natrijevog kanala (ENaC).
Dok su epitelni natrijevi kanali (ENaC) prisutni u stanicama cijelog tijela u organima kao što su pluća i bubrezi, aktivnost ENaC u bubrezima karakterizira kliničku prezentaciju Liddleovog sindroma. Mutacija u jednom od 3 gena koji uzrokuju Liddleov sindrom dovodi do viša od normalne ENaC aktivnosti. Pretjerano aktivni epitelni natrijevi kanali (ENaC) u distalnim nefronima bubrega dovode do pretjerane reapsorpcije natrija i povezane neravnoteže elektrolita.
Prekomjerno zadržavanje natrija u tijelu utječe na kontrolu krvnog tlaka, što dovodi do hipertenzije koja je otporna na većinu antihipertenzivnih lijekova. Bubrežna sekrecija kalija je također pogođena, a niska koncentracija serumskog kalija u krvi (hipokalijemija) prisutna je kod većine, ali ne kod svih bolesnika s ovim poremećajem. Aktivnost renina u plazmi i razine aldosterona u serumu su niske.
Ozbiljnost hipertenzije, koja je trenutni nalaz u stanju, u rasponu od blagih do teških, čak i kod pacijenata iz iste obitelji zahvaćenih ovim poremećajem. Simptomi i ozbiljnost mogu varirati ovisno o dobi, spolu i životnim događajima kao što je trudnoća. Amilorid, diuretik koji štedi kalij, inhibira (suzbija) aktivnost epitelnih natrijevih kanala (ENaC) i glavni je oslonac terapije Liddleovog sindroma. Dodatno liječenje uključuje dijetu s niskim unosom soli i dodatne antihipertenzivne lijekove prema potrebi.
Ionski kanali su proteini koji olakšavaju kretanje anorganskih iona kao što su Ca2+, K+, Mg2+ ili Na+ kroz stanične membrane. Liddleov sindrom se također ponekad grupira kao oblik pseudohiperaldosteronizam ili stanja koja se manifestiraju simptomima sličnim hiperaldosteronizmu (poput povišenog krvnog tlaka, hipokalemije, metaboličke acidoze i niske razine aktivnosti renina u plazmi) u odsutnosti povišenog aldosterona.
Liddleov sindrom ponekad se grupira s drugim procesima bolesti, zahvaćajući bubrežne tubule (tubularni sustavi nefrona) poznate kao “tubulopatije”, uključujući podtipove bubrežne tubularne acidoze (proksimalnu, distalnu i hiperkalijemijsku) i nefrogeni dijabetes insipidus.
Drugi pojedinačne genske mutacijekoji dovode do hipertenzije (uključujući obiteljsku hiperkalemijsku hipertenziju, aldosteronizam koji se može liječiti glukokortikoidima, očiti višak mineralokortikoida i mutaciju koja aktivira mineralokortikoidni receptor) također uzrokuju hipertenziju povećanjem bubrežne reapsorpcije natrija.
Dok su monogeni (jedan gen) hipertenzivni poremećaji rijetki, njihovo znanstveno istraživanje dovelo je do bolje razumijevanje hipertenzije. Ovi poremećaji doveli su do identifikacije uloge bubrega u patofiziologiji hipertenzije, kao i važnosti soli u prehrani u liječenju hipertenzije.
Reference:
1. Pagani L, Diekmann Y, Sazzini M, et al. Tri navodno nepovezane obitelji s Liddleovim sindromom naslijedile su od zajedničkog pretka. Hipertenzija
2. Tetti M, Monticone S, Burrello J, et al. Liddleov sindrom: pregled literature i opis novog slučaja
3. Salih M, Gautschi I, van Bemmelen MX, et al. Missense mutacija u izvanstaničnoj domeni α ENaC uzrokuje Liddleov sindrom
4. Enslow BT, Stockand JD i Berman JM. Mehanizmi, dijagnoza i liječenje Liddleovog sindroma