Prof. Marita Eisenmann-Klein je svjetski poznata plastično-rekonstruktivna kirurginja iz Njemačke, predsjednica Međunarodne konfederacije plastične i rekonstruktivne kirurgije (IPRAS), autorica istraživanja u ovom području medicine. Poznato je da besplatno operira unakažene žene koje su žrtve obiteljskog nasilja. Očekuje se da će u bliskoj budućnosti pomoći i bugarskim ženama koje su žrtve nasilja, uključujući one polivene kiselinom.
Prof. Eisenman-Klein boravio je u Sofiji na poziv klastera bugarskog medicinskog turizma kako bi izveo tri demonstracijske operacije u bolnici Tokuda i održao IPRAS operativni tečaj za bugarske plastične kirurge, ginekologe i onkologe. Ovako je velika specijalistica ispričala o svojoj inovativnoj kirurškoj tehnici rekonstrukcije dojke kod mastektomiranih pacijentica zbog raka dojke.
– Prof. Eisenman-Klein, što ste uspjeli učiniti tijekom posjeta Bugarskoj?
– Ovdje sam u dvije uloge. Jedan je kao predsjednik Međunarodne konfederacije plastične i rekonstruktivne kirurgije, koja ima više od 100.000 članova diljem svijeta, uključujući 43 liječnika iz Bugarske. Moja druga uloga je predstavljanje Bavarskog zdravstvenog klastera kroz koji razvijamo projekte međunarodne suradnje. U posljednja tri dana imam vrlo intenzivan raspored. Osim vođenja operativnog tečaja za bugarske liječnike, obavila sam tri rekonstrukcije dojke pacijenticama koje su podvrgnute mastektomiji nakon raka dojke. Domaćini iz bolnice “Tokuda” pružili su mi dobru infrastrukturu i zadovoljstvo rada s iskusnim medicinskim timom, predvođenim izv. prof. dr. Dimitrom Evstatijevim. Ovo je samo početak. Naš program je vrlo ambiciozan. U Bugarskoj želimo pokrenuti prvi centar za regenerativnu medicinu u svijetu.
– Koja je vaša inovativna tehnika rekonstrukcije dojke?
– Do sada se rekonstrukcija dojke izvodila ugradnjom vanjskog tijela, poput implantata dojke. Drugi način bila je autotransplantacija potkožnog masnog tkiva prekrivenog s gornje strane presatkom kože. Ali ove dvije tehnike imaju svoje nedostatke jer nema nepotrebnog tkiva koje bi se odrezalo i upotrijebilo za nadomjestak dojke koja nedostaje. S druge strane, ljudi imaju više viška masnog tkiva. Dakle, vlastito masno tkivo je najbolji resurs za operaciju. Pacijentica sama može izabrati masno tkivo na kojem dijelu tijela želi da se oslobodi. Moja tehnika je manje invazivna u usporedbi s drugima. Praktički
nema opasnosti od obilnog krvarenja,
jer se masno tkivo ne reže i odstranjuje, ono se usisava. Zatim se ubrizgava na mjesto reza dojke. Kod ove metode nema velike, otvorene rane. Pacijenti se izuzetno brzo oporavljaju, osjećaju se dobro i većina njih ide kući već sljedeći ili drugi dan nakon operacije. Samo masno tkivo ima visok potencijal regeneracije te se zahvaljujući tome prevladava skupljanje i boranje kože, njezina diskoloracija ili gubitak osjetljivosti.
– Koji su nedostaci ove metode?
– Postoji jedna nepovoljna okolnost. Kada se pacijenti zrače, potrebno je učiniti još jednu ili dvije dodatne intervencije, jer se stanje kože nakon zračenja jako pogoršava. Koža nije dovoljno elastična i masno tkivo mora se ubrizgavati više puta da bi se postigao željeni učinak.
Nedostatak ovakvog pristupa bila je mogućnost da masno tkivo postane svojevrsni katalizator ponovljenog malignog procesa. Ali već 25 godina promatramo učinak ove vrste rekonstrukcije dojke. Proveli smo više studija u nekoliko centara s 1000 pacijenata u svakom. Ove studije to pokazuju
nije primijećena veća stopa recidiva raka
mliječne žlijezde kod pacijentica koje su bile podvrgnute takvom rekonstruktivnom zahvatu.
– Ima li pacijenata kod kojih je ova intervencija kontraindicirana?
– Ovaj zahvat ne preporučamo samo pacijentima s povećanim genetskim rizikom od razvoja raka. Pogodan je za sve ostale pacijente, čak i za žene s vrlo malom težinom. Pokazalo se da uz njih imamo i dovoljno depoa masnog tkiva. Navest ću vam primjer pacijentice koju sam operirao u Japanu. Imala je samo 36 kg, no iz njezinih smo masnih naslaga uspjeli izvući litru i pol masnog tkiva. Na pitanje bih li se podvrgla istom zahvatu da moram, iskreno vam mogu reći da bih za sebe ili svoju sestru odabrala ovu metodu.
– Kako se osjećaju tri Bugarke koje ste operirali u “Tokudi”?
– Tri pacijentice se nakon operacije osjećaju jako dobro. Bili su u rasponu od 38 do 56 godina. Svaki njihov zahvat trajao je između tri i četiri sata. Dvije su žene imale vrlo velika poprsja na čvrstim grudima. Malo smo joj smanjili obujam kako bismo kompenzirali i postigli simetriju, a i kako bismo rasteretili kralježnicu zbog većih grudi. Svaka dama s krupnijim poprsjem zna kakve bolove mogu izazvati leđa. Ove žene treba poticati da zatraže djelomično smanjenje grudi.
– Je li dovoljna jedna operacija za potpunu rekonstrukciju dojke?
– Moram reći da ova tehnika zahtijeva inteligenciju pacijenata jer se ne može unaprijed procijeniti koliko bi potpuna rekonstrukcija trajala. Ovisi o kvaliteti masnog tkiva. Za pacijente koji su bili podvrgnuti terapiji zračenjem potrebna su minimalno dva zahvata, a često tri ili četiri jer će se velik dio ubrizgane masti resorbirati.
Razlog tome je što su koža i tkivo podvrgnuti zračenju slabije prokrvljeni. S pacijentima se razgovara da se konačni rezultat ne može dobiti u samo dva tjedna. Ponekad im više odgovara neka druga tehnika, ali ni tada nema jamstva da će se sve riješiti jednom operacijom.
Pogotovo kod naše metodologije, između dva zahvata trebao bi biti razmak od tri do šest mjeseci.
– Mogu li liječnici koji su vam asistirali u “Tokudi” sami obaviti ovu operaciju?
– Sa mnom su radila tri plastična kirurga. Činilo mi se kao da s njima kontinuirano radim zadnjih godina.
U praksi
Bugarski kirurzi spremni su to učiniti sami
ovaj postupak.
Za iskusnog kirurga dovoljno je jednom sudjelovati da vidi koji su mogući rizici i da zna kako ih izbjeći. Ali nastavit ću se vraćati i raditi s njima, kao i s ostalim članovima Bugarske udruge plastičnih i rekonstruktivnih kirurga, kako bih bio siguran da mogu pružiti ovu operaciju i pacijenticama.
– Koji je najkompliciraniji slučaj u vašoj praksi plastičnog kirurga?
– Imao sam dva posebno teška slučaja. Jedna je pacijentica dva puta oboljela od karcinoma te je bila podvrgnuta ginekološkoj operaciji koja joj je ostavila višestruke ožiljke. Bilo je to na samom početku primjene ovog postupka u Njemačkoj. Trebale su nam tri godine da postignemo odličan rezultat. Pacijentica mi je rekla da smo u jednom trenutku samo ona i ja vjerovale da će se nešto dobro dogoditi. Drugi slučaj bio je žena kojoj se rak dojke ponovio. U drugoj operaciji mamolog joj je ugradio implantat. Uslijed toga došlo je do infekcije koja je ozbiljno oštetila okolno tkivo. Čak ni mi u prvoj operaciji nismo uspjeli zatvoriti operativnu ranu. Trebalo je ponovno graditi. Stoga s pacijentima razgovaram o mogućnostima višeetapnog zahvata, tri do pet puta za najteže slučajeve. Ali uz strpljenje znamo da ćemo postići dobar rezultat.
– Koliko košta rekonstrukcija dojke vlastitim masnim tkivom?
– Stvarno ne znam kolika je cijena u Bugarskoj. U Njemačkoj to pokriva javno i privatno osiguranje. Pacijentice ne plaćaju ovaj zahvat u Njemačkoj. A kod ugradnje implantata cijena je samo implantata u grudima koji košta oko 800 eura.
Mara KALČEVA
