Arterijska hipertenzija jedan je od važnih čimbenika kardiovaskularnog rizika koji se mogu kontrolirati. Prema kliničkim smjernicama Europskog društva za hipertenziju, rezistentna hipertenzija definirana je kao izmjereni krvni tlak > 140/90 mm Hg, unatoč primjerenom načinu života i liječenju s više od 3 antihipertenziva u punoj dozi, od kojih je barem jedan diuretik. Prevalencija od rezistentna hipertenzija varira od 9 do 27% prema različitim registrima iu porastu je posljednjih desetljeća.
Rezistentna hipertenzija povezana je sa značajnim povećan rizik od kardiovaskularnih događaja, zatajenja bubrega i smrti kod oboljelih pacijenata, a to je dokazano u mnogim kliničkim ispitivanjima. Jedan od njih pokazuje da je prognoza u bolesnika s rezistentnom hipertenzijom povezana s povećanim rizikom od kongestivnog zatajenja srca, moždanog udara, kardiovaskularnih bolesti, završnog stadija bubrežne bolesti i smrtnosti od svih uzroka.
Glavni čimbenici rizika za razvoj rezistentne hipertenzije uključuju: povećan simpatički tonuspretilost, muški spol, starija dob, afroamerička rasa, inzulinska rezistencija. Drugi razlozi uključeni u njegovu etiologiju su povećani unos natrija hranom, bubrežna disfunkcija, opstruktivna apneja u snukao i sva stanja povezana s povećanim zadržavanjem tekućine.
Patofiziologija rezistentne hipertenzije temelji se na tezi povećan skriveni intravaskularni volumen kao jedan od preduvjeta rezistencije na lijekove. Poznavanje patofiziologije i posljedica dugotrajne nekontrolirane rezistentne hipertenzije određuje glavne terapijske mogućnosti.
Postoji izvanredan odnos između strukturnih i funkcionalnih promjena bubrega i razvoja hipertenzije nasuprot tome, dugotrajna hipertenzija može uzrokovati kroničnu bubrežnu bolest (CKD) i zatajenje bubrega. Stoga se tehnika koja utječe na inervaciju bubrega desetljećima koristi za postizanje kontrole vrijednosti krvnog tlaka.
Renalna denervacija (renalna denervacija) je minimalno invazivan kirurški zahvat koji služi za snižavanje visokog krvnog tlaka prekid bubrežnih živaca, koji se nalazi u adventiciji bubrega. To se može postići primjenom radiofrekventne struje kojom se ablacija provodi u određenom broju ablacijskih točaka ili se također koriste neurotoksični lijekovi.
Mahfoud dokazuje da je veća izlazna aktivnost plazme renin, koji djelomično može biti izraz veće simpatičke aktivnosti u pacijenata s rezistentnom hipertenzijom, bio je povezan s većim smanjenjem uredskog i 24-satnog arterijskog tlaka nakon renalne denervacije. To govori u prilog dobrobiti ovog postupka kod bolesnika s arterijskom hipertenzijom i visokom aktivnošću simpatikusa.
Anatomija bubrežne arterije je važan aspekt u odabiru pacijenata za izvođenje renalne denervacije. Općenito, bolesnici s duljinom arterije <20 mm, promjerom <4 mm i prisutnošću strukturnih abnormalnosti smatraju se neprikladnima, budući da bi ti čimbenici spriječili ispravnu ablaciju bubrežnih živaca, čime bi se smanjili terapijski učinci denervacije bubrega.
Prisutnost pomoćne bubrežne arterije također je bitna značajka u odabiru pacijenata. U normalnoj populaciji prosječna stopa otkrivanja pomoćnih bubrežnih arterija je oko 30%. Važno je napomenuti da su pomoćne bubrežne arterije previše zastupljene u bolesnika s arterijskom hipertenzijom u usporedbi sa zdravom kontrolom.
Prisutnost akcesornih bubrežnih arterija znači i prateće akcesorne bubrežne živce, no problem je u tome što su one u većini slučajeva vrlo malog kalibra, pa je ablacija u njima izuzetno teška ili nemoguća. Ovo je potencijal uzrok rezidualne simptomatologije među pacijentima koji su bili podvrgnuti uspješnoj renalnoj denervaciji.
To je dokazano krutost arterija (arterijska debljina) može biti prediktor odgovora na bubrežnu denervaciju, pri čemu pacijenti s manjom arterijskom krutošću pokazuju značajno bolji odgovor nakon denervacije u usporedbi s onima s povećanom krutošću. Arterijska krutost određuje se pomoću tehnika kao što su indeks debljine intime-medije krvnih žila i indeks brzine pulsnog vala.
S tim u skladu su studije koje pokazuju da bolesnici s izoliranom sistoličkom hipertenzijom, koju karakterizira povećana arterijska krutost, imaju slabiji odgovor na renalnu denervaciju od bolesnika s kombiniranom sistoličkom i dijastoličkom hipertenzijom.
Reference:
