Koliko smo puta tijekom dana uspjeli doista prenijeti svoje osjećaje i misli sugovorniku? Koliko puta smo mislili da smo potpuno svjesni onoga što osjećamo, ali na kraju ih nismo uspjeli izraziti ili je druga osoba protiv koje smo bili došla do zaključka da nas ne razumije?
Osjećaji frustracije ili ljutnje, neadekvatnosti, tuge mogu nas preplaviti kada, u nastojanju da govorimo, osjećamo da naš glas ne dopire do pravih ušiju.
Ali gdje je problem? Kako to da je komunikacija ono što svi štitimo i želimo, ali je tako teško ne postići je u svakodnevnom životu?
Dok ljudi komuniciraju jedni s drugima, u početku očekuju da primatelj njihove poruke razumije što imaju za reći i prihvati to kao jedinu istinu… Ali koliko je to izvedivo?
Svaki trenutak kada se odvija komunikacijski čin u bilo kojem obliku odnosa (profesionalni, prijateljski, među partnerima, između roditelja i djeteta), ljudi u interakciji nose ono što osjećaju i misle u tom jedinstvenom trenutku, ali i ono što su doživjeli. zabilježeno u prošlosti. Odjednom se u nekoliko riječi sažimaju iskustva, očekivanja, možda godinama potiskivani osjećaji, čineći krajolik zamagljenijim.
Borba za zrelost, za ono stanje u kojem se naše motivacije i potrebe prepoznaju, koje daje poticaj, naše emocije i naposljetku različite manifestacije nas samih slažu s poštenjem i hrabrošću, je kontinuirana.
Odrasla osoba uspijeva prepoznati i konačno prihvatiti svoje slabosti, izraziti ih, a istovremeno može, koliko god to više puta bolno bilo, pronaći svoje “tamne točke” i iznijeti ih na vidjelo.
„Tamne mrlje“ mogu biti vrijednosni pojmovi koje smo internalizirali, ali nam nisu primjereni i korisni, rigidna uvjerenja i mnoge druge stvari za koje nismo ni svjesni da ih nosimo i koje se zapliću i grade sliku oko nas, da su jedino što nas uspijeva udaljiti od drugih.
Primatelj poruke o tome što osjećamo da nije dovoljno unatoč našim naporima djeluje neprijateljski, ograđeno i emocionalno udaljeno od nas u vlastitom “mikrokozmosu”, bez ikakvih točaka identifikacije pa čak i konvergencije.
Koliko puta ostanemo s osjećajem da nas se ne čuje?
Ali komunikacija često zahtijeva više od sposobnosti ljudi da čuju. Komunikacija teži empatiji, onoj osobini kojom mogu duboko osjetiti doživljaj sugovornika i vidjeti “svijet njegovim očima”. Prihvatiti drugoga, njegove riječi i uvjerenja jednostavno zato što je Čovjek, ali bez gubljenja vlastite istine i sebe.
Za komunikaciju je potrebno znati gdje sam i biti spreman prihvatiti “tuđu istinu”. Slušati, ne odgovarati, nego razumjeti što mi sugovornik govori i upoznati ga, s ciljem stvaranja zajedničkog mjesta gdje možemo skladnije suživjeti.
Komunikacija zahtijeva da poštujem, čak i ako se ne slažem s vrijednosnim sustavom drugoga, i prepoznajem ga kao neovisnu osobu koja je prošla životni put koji ga je doveo do „ovdje i sada“.
Interakcija i komunikacija u “odraslim odnosima” znači da prepoznajemo svoje različite strane na način koji izražava zrelost i brigu, ali i samoodgovornost. Paradoks ostaje da kada prihvatim sebe i ono što jesam, tada se mogu promijeniti i krenuti sa svojim “važnim drugima” prema funkcionalnijem i skladnijem životu.
