Sposobnost oka da razlikuje pojedine boje i njihove nijanse jedna je od najvažnijih vidnih funkcija. Ima veliki utjecaj na percepciju okolnog svijeta.
U srži vida boja, koji se također naziva percepcija boja, predstavlja sposobnost vizualnog analitičara da uoči iritacije svjetlosnih zraka. Ovisno o valnoj duljini tih zraka javlja se subjektivni osjet pojedinih boja.
Elektromagnetska energija atoma određuje valnu duljinu. Raspon u kojem oko percipira te valove – između 396 nm i 760 nm, kao svjetlost odnosno kao boje naziva se vidljivi spektar. Ultraljubičasto i infracrveno područje elektromagnetskog spektra, dakle elektromagnetska energija s valnim duljinama ispod 396 nm i iznad 760 nm, nevidljivi su ljudskom oku.
Boja raznih predmeta u okolini određena je time koje zrake bijele svjetlosti apsorbira i reflektira. Reflektirane zrake apsorbiraju vizualni pigmenti u oku i tako se stvara osjet boje.
Boje se mogu podijeliti u tri skupine. To su primarne, sekundarne i kompozitne boje.
Primarne boje su one koje, nakon njihovog miješanja u određenim omjerima, mogu dovesti do proizvodnje svih ostalih boja vidljivog spektra, odnosno do proizvodnje preostalih kompozitnih boja. Primarne boje su crvena, zelena i plavo-ljubičasta. Komplementarne boje su kombinacija dviju boja koje, kada se pomiješaju, daju bijelu boju. To mogu biti crvena i plavo-zelena, kao i žuta i plava, s određenom valnom duljinom.
Svaka boja ima određene karakteristike koje percipira vizualni analitičar. To su ton, zasićenost i svjetlina boje. Ton boje određena je valnom duljinom reflektirane zrake. Zasićenost boja određuje se primjesom bijele u osnovnom tonu i mjeri se u postocima.
Svjetlina je karakteristika boje koja ovisi o intenzitetu izvora svjetlosti, refleksiji nesvjetlećih predmeta i kutu refleksije. Karakterističan je i za kromatske i za akromatske objekte.
Percepcija boja u oku provodi se uz pomoć fotoreceptorskih stanica, koje se nalaze u mrežnici. Ovi su češeri. Njihova je koncentracija najveća u makuli, pa je zbog toga razlučivost boja u tom području najbolja. Periferno od makule i fovee smanjuje se broj čunjića, a s njima se smanjuje i percepcija boja.
Vidni pigment čunjića naziva se jodopsin. Može biti tri vrste – eritrolabkoji je osjetljiv na zrake s valnom duljinom koja odgovara crvenom spektru; klorolab, opažanje zelenih zraka; i cijanolabosjetljiv na plavo.
Obično svaka osoba nasljeđuje gene koji su odgovorni za pojedine vrste stanica. Gen za crveni i zeleni osjetljivi pigment nalazi se na X-kromosomu, dok je onaj za plavi pigment na kromosomu 7. Gen za rodopsin, morfološki supstrat štapića, pak, nalazi se na kromosomu 3.
Moguće je da u čunjićima nedostaje jedan ili više pigmenata osjetljivih na svjetlo, što je uzrok poremećaja u percepciji boja. Mogu biti urođene i ne mijenjaju svoj stupanj tijekom života, ali mogu biti i stečene kao posljedica raznih očnih bolesti. Najčešće bolesti oka koje remete percepciju boja zahvaćaju mrežnicu, primjerice degeneracija makule ili upalni procesi. Za stečene poremećaje karakteristično je da je istovremeno zahvaćena percepcija triju primarnih boja, dok kod prirođenih poremećaja može biti zahvaćena samo jedna osovina, primjerice crveno-zelena.
Normalno, pigmenti u čunjićima percipiraju pojedinačne zrake, nakon čega primljena informacija prolazi kroz optički živac i dolazi do mozga. Neka od područja odgovornih za percepciju boja u mozgu su gornji parijetalni lobulus, desni hipokampus i desni gyrus fusiformis.
Složena komunikacija između pojedinih sustava u ljudskom tijelu i okolnog svijeta dovodi do percepcije različitih nijansi boja. Dakle, ova vizualna funkcija rezultat je neprestane komunikacije ljudi i svega oko njih.
Reference:
Prof. Dr. Ivan Ivanov, PhD, “Napredni tečaj iz oftalmologije”, RIC “Simek”, Sofija 2008.
