Fotografija: Thinkstock/Gulliver
2 prekrasne prispodobe koje dokazuju da su pravi prijatelji jedna od najvrjednijih stvari koje imamo.
***
Arapska legenda govori o dva prijatelja koji su hodali kroz pustinju. Na putu je izbila svađa i jedan je drugoga ošamario. Žrtva je bez riječi sjela i napisala na pijesku:
“Danas me udario moj najbolji prijatelj!”
Nastavili su naprijed i stigli do oaze, gdje su ušli da se okupaju. Uvrijeđeni prijatelj iznenada se počeo utapati, ali ga je na vrijeme spasio njegov drug. Kad se oporavio, zgrabio je bodež i napisao na kamenu:
“Danas mi je moj najbolji prijatelj spasio život!”
Zaintrigiran, prijatelj ga upita:
“Zašto si, nakon što sam te otrebio, pisao u pijesku, a sada pišeš po kamenu?”
Nasmiješio se, a prijatelj mu je odgovorio:
„Kada nas dobar prijatelj povrijedi, moramo to napisati u pijesku, gdje će vjetar zaborava i oprosta to izbrisati. Ali s druge strane, kada nam se dogodi nešto veliko i divno, moramo to uklesati na kamen srca, gdje to nitko ne može izbrisati…”
***
Mladić se vječito svađao s ocem:
– A ja imam prave prijatelje, poput tvoje razrednice, za koju kažeš da vjeruješ uvijek i za sve. Nemam čak ni samo jednu! Oni su puno!
Međutim, njegov otac je tvrdio:
– Ne možeš imati puno pravih prijatelja. U životu sretnete jednog ili dva takva. Ne više.
Svaki put kad bi se sin sve žešće svađao, sve se više palio.
Jednog dana otac je predložio da naprave mali “test” kako bi saznali jesu li prijatelji njegovog sina pravi ili ne. Dvojica su zaklali ovcu, strpali je u vreću i zavezali. Krv je ubrzo upila tkaninu. Izgledalo je kao da je u vreći ljudski leš.
– Sada, dječače moj, idi i pokucaj na vrata svojih prijatelja.
Mladić je tako i učinio. No, čekalo ga je veliko razočarenje. Čim su njegovi prijatelji ugledali krvavu vreću, zalupili su mu vrata pred nosom s nekim izgovorom, ne dajući mu ni riječi. Scena se ponavljala na pragu svakog doma na koji je pokucao. Napokon je sin došao kući umoran i slomljen. Navodno nije imao pravih prijatelja…
– Tata, bio si u pravu. Ne može se osloniti ni na koga. Ni ti ni ja… Sam se rađaš i sam ostaješ do kraja… Pravo prijateljstvo ne postoji…
– Ne, dječače moj, griješiš. Idi sada do mog prijatelja i vidi što te tamo čeka.
Mladić je na ramena stavio vreću i polako krenuo prema kući očevog prijatelja. Bio je siguran da ga i ovdje čeka razočarenje. Takav je svijet trebao biti…
Stigao je pred kuću i pokucao na vrata. Očev prijatelj ju je otvorio, vidio vreću, ništa nije rekao, zgrabio ju je, odnio u dvorište iza kuće, iskopao jamu, stavio vreću u nju i zasuo je zemljom. A da ne izgleda da je uskoro okopano, zasadio je gredice s lukom…
Sin je jedva čekao doći kući i priopćiti ocu radosnu vijest.
– Tata, tata, ima pravih prijatelja na ovom svijetu! Imaš jedan! Pravi vjerni prijatelj!
– Ne žuri, dječače moj, ne žuri. Otiđite opet kod njih za nekoliko dana. Nađite razlog da se posvađate s njim, izvrijeđate ga i lupite mu dva šamara. Tada ćemo istinski doživjeti njegovo prijateljstvo…
Prošla su tri-četiri dana i sin je otišao posjetiti očevog prijatelja. Pričali su o općim stvarima, kada je mladić našao razloga da se naljuti, počeo je vrijeđati domaćina i čak ga dva puta ošamario.
Starac ga pogleda i reče:
– Idi reci ocu da ne dam gredice luka za dva šamara…