Foto: iStock/Gulliver
Kada je prava dob za podučavanje djeteta financijskoj neovisnosti i odgovornosti? Zapravo, ne znam. Nisam se informirala, nisam čitala članke o roditeljima i savjete psihologa. Uglavnom, u svom roditeljskom putu najviše se oslanjam na osjećaj, intuiciju, sposobnost slušanja i prepoznavanja potreba djeteta i ne vjerujem baš u općeprihvaćena pravila i rasporede.
Sa 6 godina sam već bila dovoljno samostalna da sama idem u vrtić i iz njega (s ključem na gumici oko vrata, ona nostalgična za svu djecu koja su odrastala u vrijeme socijalizma). Također sam bila dovoljno neovisna da sam imala džeparac, koji sam štedjela i ulagala u tada popularne prstenove s bubamarama (na svaki prst po jedan, a zatim dva).
Naravno, u današnjim uvjetima to je nedostižno. Svjesna sam da su se vremena promijenila, djeca su se promijenila i ne patim od pretjerane sentimentalnosti i poučavanja tipa “A što ja u tvojim godinama… hehehe”.
U konkretnom slučaju s mojim djetetom, pokazalo se da je “prava dob” 10 godina, nisam o tome razmišljala niti planirala, jednostavno se dogodilo. nekako se odjednom osjećao odraslim i ja sam iskoristila priliku da mu pružim nove odgovornosti i izbore. Jedna od glavnih stvari koju ga želim naučiti je da samostalno donosi odluke i snosi posljedice, umjesto da se oslanja na mene da ću odlučiti umjesto njega i dati mu sve na spremno. Znam da možda zvuči malo nečuveno, ali iznimno se to odnosi i na odluku da ne napišete zadaću i riskirate grdnju i ukor (ponavljam, iznimno).
Tako sam mu počeo davati sve više odgovornosti. Da sam kupi i podijeli kupone za stolicu, da sam odabere i kupi poklon za prijatelja… i nekako logično i prirodno stvari su stigle u džep. Uglavnom, svake sam večeri provjeravala njegov novčanik, dopunjavala ga ako je trebao, pazeći da ima oko 2 BGN na zalihama (koja su potrošena u školskoj kantini na čips, sok, čokoladna jaja i ostalo smeće). Ono sa smećem je također bio problem, ali mislim da zabrane nisu posebno učinkovit mehanizam (a ne dati mu novac uopće nije opcija). Stoga sam predložio drugo rješenje.
“Mislim da si dovoljno star i dovoljno neovisan da donosiš neke odluke o vlastitom životu”, rekla sam mu. Možete ga potrošiti na smeće, možete ga uštedjeti i kupiti nešto, izbor je vaš.”
Zastao je na trenutak, namrštio čelo u nekom kompliciranom proračunu i rekao: “Misliš, ako ne kupim ništa od sranja, ali uopće, za mjesec dana ću moći kupiti Lego traktor?” “Upravo na to mislim”, odgovorio sam. – U petak navečer skupljamo novac koji vam je ostao (ako vam je ostao) u kutiju, on je vaš, a vi odlučite što ćete s njim. Ali imajte na umu da ako potrošite novac za tjedan u prvim danima, neću vam više dati.”
Bio je ekstatičan. Izjavio je da više neće kupovati ništa iz dućana, ali će tog datuma (nakon provjere kalendara) biti Lego. Na moje prigovore da, ako je gladan, ionako nema potrebe za stiskanjem, odgovorio je “baš me briga, želudac će naučiti tolerirati, važniji je Lego!” Čovjekova riječ.
Da budem iskren, ne znam hoće li ova shema funkcionirati, krećemo s njom od sljedećeg tjedna. Ipak, jako se nadam da će se to dogoditi. Ako uspije, napravit ću napad 2-u-1 – usaditi financijsku odgovornost i neovisnost dok ću eliminirati (dobro, smanjiti) smeće s njegovog jelovnika. Mislim da je ovo dobar pristup.
A budući da sam po prirodi optimist, sada se počinjem pitati gdje ćemo držati hrpe Lego kockica koje će nas obasuti sljedećih mjeseci. Ali, kako kažu, to je bijeli konj.