Peter Gray je profesor biopsihologije sve dok mu jedan incident potpuno ne promijeni život. On i njegova supruga pozvani su u ured ravnatelja škole nakon pritužbi njihovog devetogodišnjeg sina. Dječak se buni protiv nametnutih pravila i odbija slijediti “model” obrazovnog sustava. Dok stoji u uredu ravnatelja, znanstvenik shvaća da mora ili stati na stranu svog djeteta ili ga staviti u ruke školskog programa.
Peter Gray i njegova supruga odlučili su ga podržati i potražiti alternativni oblik obrazovanja koji bi djetetu pružio priliku da slobodno pokaže svoje potencijale.
Od tog trenutka Grey je počeo proučavati obrazovanje. Također istražuje biološke čimbenike vezane uz percepciju znanja kod ljudi, a posebno kod djece. Tako je znanstvenica postala jedna od najpoznatijih kritičarki standardnog školskog sustava te je često pozivana kao govornica na temu dječje potrebe za slobodom.
U knjizi “Sloboda učenja” autorica tvrdi da ako se djeca ostave da kroz igru istražuju svijet, ne samo da će naučiti sve što im je potrebno, već će to činiti s osmijehom i punim utroškom energije.
Evo odlomka iz knjige:
3 grijeha našeg prisilnog obrazovanja
Grijeh 1: Zatvaranje bez opravdanog razloga i pravilnog postupka
Ovo je najflagrantniji grijeh prisilnog obrazovanja i priprema pozornicu za sve ostale. Temeljna je pretpostavka našeg demokratskog sustava vrijednosti da je pogrešno osobu lišiti slobode bez opravdanog razloga i odgovarajućeg postupka. Da bi starija osoba bila poslana u zatvor, mora se na sudu dokazati da je počinila kazneno djelo ili predstavlja ozbiljnu prijetnju sebi ili drugima. Ipak djecu masovno šaljemo u zatvor zbog njihove dobi. Prema našem demokratskom sustavu vrijednosti, trebalo bi biti nemoralno zatvarati djecu zbog njihove dobi osim ako smo dokazali da su sva djeca u određenoj dobi opasna za sebe ili druge ako budu puštena na slobodu. Takvi dokazi ne postoje, a kao što ću pokazati, postoji dovoljno dokaza koji govore suprotno.
Grijeh 2: Ometanje razvoja osobne odgovornosti i samousmjeravanja
Veliki izumitelj Thomas Edison napustio je školu tri mjeseca nakon što je krenuo u dobi od 8 godina jer ga je njegov učitelj ocijenio nesposobnim za školu jer je bio previše “tupog mozga” i “nejasnih misli” (stanje koje bi danas vjerojatno bilo dijagnosticirano kao poremećaj pažnje). Tada se Thomas počeo sustavno educirati. S 12 godina već je kao odrastao čovjek zarađivao od nekoliko poslova koje je pokrenuo, a dvije godine kasnije sasvim sam izdaje uspješne novine.
Uvjerenje da su djeca, pa čak i tinejdžeri, nesposobni donositi racionalne odluke i upravljati svojim životom, slutnja je koja samo izaziva svoje ispunjenje. Djecu zatvaramo u školu ili druge institucije koje vode odrasli i ispunjavamo njihovo vrijeme prisilnim zadacima i dužnostima koje ne vode ničemu produktivnom. Time im uskraćujemo vrijeme i mogućnosti koje su im potrebne za prakticiranje samostalnog izbora i odgovornosti. Na taj način i sama djeca i njihovi roditelji i učitelji dolaze do uvjerenja da su djeca nesposobna i nesposobna. Kako se obvezno školovanje proširuje na stariju djecu, uvjerenje o toj nesposobnosti prenosi se i na njih.
Implicitna, a ponekad i eksplicitna poruka našeg prisilnog školskog sustava je: “Ako budeš radio ono što ti se kaže u školi, život će ti biti dobar.” Djeca koja vjeruju u ovu poruku prestaju preuzimati odgovornost za vlastito obrazovanje. Pretpostavljaju, sasvim neutemeljeno, da je netko drugi već odlučio što trebaju raditi i znati kako bi postali uspješne odrasle osobe. Ako im život ne krene, upadaju u ulogu žrtve: „Škola (ili roditelji, ili društvo) me je iznevjerila, pa mi život propada.” Taj stav žrtve, koji se stvara u djetinjstvu, može trajati dugo život.. Kako školovanje postaje sve dominantnija sila u životima mladih ljudi, osjećaj osobne bespomoćnosti u našem društvu raste, kao što smo raspravljali u 1. poglavlju. Mark Twain je volio reći: “Nikada nisam dopustio da škola stane na put mom obrazovanju.” Nažalost, danas, zbog velike ekspanzije prisilnog školovanja od Twainova vremena, svima je sve teže i teže živjeti u skladu s ovom maksimom.
Grijeh 3: Podrivanje intrinzične motivacije za učenje (pretvaranje učenja u rad)
Djeca dolaze na ovaj svijet gorući od želje za učenjem. Oni su prirodno znatiželjni, prirodno zaigrani, te istražuju i igraju se na načine na koje uče o društvenom i fizičkom svijetu kojem se moraju prilagoditi. Oni su mali strojevi za učenje. U prve četiri godine, a da im nitko ne govori kako, upijaju ogromnu količinu vještina i informacija. Uče hodati, trčati, skakati i penjati se. Uče razumjeti i govoriti jezik kulture u kojoj su rođeni, au isto vrijeme iskazuju svoju volju, svađaju se, zabavljaju, zadirkuju, sklapaju prijateljstva i postavljaju pitanja. Stječu iznimnu količinu znanja o svijetu oko sebe. Sve to pokreću njihovi urođeni instinkti i porivi. Priroda ne povlači prekidač na tu ogromnu želju i sposobnost djece da uče kada navrše 5 ili 6 godina. Mi smo ti koji povlačimo prekidač sa svojim školskim sustavom. Najveća i najtrajnija pouka škole je da je učenje posao koji treba izbjegavati u svakoj prilici, a ne vesela igra, kako bi djeca vjerovala da im ne predajemo školsku lekciju.
Nasilna priroda školovanja pretvara učenje u rad. Čak i sami učitelji to zovu: “Moraš obaviti svoj posao prije nego što se počneš igrati.” Ali kako god to učitelji zvali, učenje u školi je posao. Sve što je čovjek prisiljen raditi po tuđem programu, po procedurama koje netko drugi diktira, je rad. Sam čin preuzimanja kontrole nad učenjem djece pretvara ga iz užitka u posao.
Albert Einstein, koji se volio zabavljati matematikom, ali je mrzio učiti je u školi, bio je jedan od mnogih velikih mislilaca koji su isticali štetne učinke prisilnog podučavanja. U svojoj autobiografiji piše:
Pravo je čudo da moderne metode podučavanja nisu u potpunosti ugušile svetu znatiželju tipičnu za istraživački duh. To je izuzetno delikatna stvar i treba, osim stimulacije, prije svega slobodu; bez toga on neizbježno propada i njegov je gubitak nepovratan. Izuzetno je velika pogreška misliti da se radost promatranja svijeta i traženja odgovora može poticati nasiljem i usađivanjem osjećaja dužnosti.
Kada stalno ocjenjujemo učenike i uspoređujemo ih s drugima, učenje postaje ne samo obaveza nego i izvor tjeskobe. Djeca koja uče čitati i pisati malo sporije od ostalih počinju se brinuti o čitanju pred drugim ljudima. Testovi i strah od neuspjeha stvaraju tjeskobu kod gotovo svakoga tko školu shvaća ozbiljno. Predavajući statistiku na koledžu, otkrio sam da veliki postotak studenata, čak i na mom prilično elitnom sveučilištu, pati od kronične matematičke anksioznosti, najvjerojatnije zbog poniženja koje su pretrpjeli na satovima matematike u školi. Temeljno psihološko načelo (o kojem se govori u 7. poglavlju) je da briga blokira učenje. Čovjek najbolje uči u razigranom stanju uma, a zabrinutost koči razigran stav.