Foto: iStock/Gulliver
Ja sam lijena mama. Također sam sebična i neodgovorna. Znaš li zašto? Samo želim da djeca školjke preuzmu inicijativu, da budu neovisna i samouvjerena.
Radeći u vrtiću vidjela sam mnogo djece koja su bila prezaštićena, ali jedan dječak, Colin, najviše mi je ostao u sjećanju.
Odgajan je da jede sve što se stavi pred njega, sviđalo se to njemu ili ne. Zbog toga je dijete imalo ozbiljan problem s hranjenjem. Mehanički je žvakao i gutao sve što mu je dano. A ja sam ga morala hraniti jer “nije mogao sam”. Prvi put kad sam nahranila Colina nisam mu mogla pročitati nikakve emocije na licu. Uzela sam žlicu, on je otvorio usta, žvakao i progutao.
Pitao sam ga: “Voliš li zobenu kašu?” “Ne.”
Ali ipak je otvorio usta i uzeo još hrane.
“Želiš li još?” upitala sam ga. “Ne.” Ali nastavio je žvakati i uzimati hranu. “Ako vam se ne sviđa, ne biste ga trebali jesti.”
Colinove su se oči raširile od iznenađenja. Nije znao da je to moguće.
U početku je Colin uživao u svom pravu da odbija hranu i pije samo sok. Ali onda je počeo jesti što mu se sviđa, a ostalo ostavljati. Naučio je birati sebe. A onda smo ga prestali hraniti na žličicu jer je jelo prirodna potreba. Gladno dijete će oprati samo svoj tanjur.
Ja sam lijena mama. Bila sam previše lijena da nahranim svoju djecu. Kad su moja djeca napunila godinu dana, dala sam im žlicu i sjela pokraj njih jesti. Kad su imali godinu i pol već su znali jesti vilicom.
Još jedna prirodna potreba je odlazak na WC. Colin je to radio u hlačama. Mama nam je rekla da ga svaka dva sata vodimo na WC, pa je dijete u vrtiću čekalo da ga netko odvede na WC. Predugim čekanjem upao bi u hlače, a ne bi ih ni skinuo niti zatražio pomoć. Tjedan dana kasnije problem je riješen.
“Hoću piškiti!” rekao je Colin ponosno, odlazeći u kupaonicu.
Ja sam lijena mama. Vikendom volim dugo spavati. U subotu se budim u 11 sati. Moj dvogodišnji sin gleda crtiće i jede keks. Sam pali TV i DVD player. Dan prije me zamolio za dopuštenje da s prijateljem i roditeljima ode u kino. Rekla sam mu da sam previše lijena za rano ustajanje i da ako želi ići mora se sam snaći. Naravno da nisam dugo spavao… Namjestio sam alarm. Čuo sam ga kako izlazi i zatvara vrata. Čekala sam da dobijem poruku od majke njegovog dečka… ali bez da on to zna.
Previše sam lijen provjeriti njegovu torbu prije škole, osušiti njegovu odjeću nakon bazena, raditi njegovu zadaću s njim. Čak ni smeće ne bacam, to je dužnost moga sina.
Mogu ga čak zamoliti da mi skuha šalicu čaja. Mislim da ću svake godine biti sve ljeniji.
Ali jednom je moja majka došla k nama i moja su se djeca promijenila do neprepoznatljivosti. Moj stariji sin je “zaboravio” kako se radi zadaća, kako se podgrije večera i kako se spakira ruksak za školu. Čak se boji spavati sam u svojoj sobi. Možda zato što njegova baka nije lijena.
Djeca nikada neće biti neovisna ako njihovi roditelji to ne žele.
