Ovaj tekst Svetlane Hmel dobra je preventiva majčinskom perfekcionizmu. Pokušaj da budemo savršeni nas izluđuje. Opustiti. Koliko god se trudile zaslužiti titulu “Majka stoljeća”, naša će djeca ipak imati što reći svom psihoterapeutu.
Pogledajte više:
“Jednog dana ću roditi i sve obrnuto. Od treće godine ću mu ponavljati: “Dušo, ne moraš biti inženjer. Ne morate biti pravnik. Nije važno što ćeš postati kad odrasteš. Želite li biti patolog? Dobro napravljeno! Nogometni komentator? Molim! Klaun u trgovačkom centru? Odličan izbor!”
A na svoj trideseti rođendan prići će mi, znojni, ćelavi klaun s razmazanom šminkom na licu, i reći: “Mama, ja imam trideset godina i ja sam klaun iz trgovačkog centra! Je li ovo život koji si želio za mene?! O čemu ste razmišljali kad ste mi rekli da fakultet nije obavezan? Što si htjela, mama, kad si me pustila da se igram s dečkima umjesto da pišem zadaću?”
A ja ću reći: “Dušo, nisam te htio siliti – nisi volio matematiku, volio si se igrati s djecom.”
A on će odgovoriti: “Nisam znao do čega će ovo dovesti, bio sam mlad i nisam mogao ništa odlučiti, a ti, ti, ti si mi uništio život,” i razmazat će šminku… gore preko lica s prljavim rukavom.
Tada ću ustati, pažljivo ga pogledati i reći: „Dakle, postoje dvije vrste ljudi na svijetu – jedni žive, a drugi traže krivicu. Ako to ne razumiješ, ti si idiot.”
Reći će “ah” i onesvijestiti se. Trebat će mu oko pet godina.
Ili neće biti…
Kad jednog dana budem imala sina, sve ću raditi naopako. Od treće godine ću mu ponavljati: “Ne budi idiot, misli na budućnost”. Uči matematiku ako ne želiš biti operater u pozivnom centru do kraja života.”
Pogledajte više:
A kad bude imao 30, doći će k meni, znojnom, ćelavom programeru s dubokim borama na licu, i reći: “Mama! Imam 30 godina i radim u Googleu. Radim 20 sati dnevno, nemam obitelj, mama. O čemu ste razmišljali kad ste mi rekli da će me dobar posao usrećiti? Što si zamislio kad si me tjerao da učim matematiku?’
A ja ću reći: “Dušo, želio sam da stekneš dobro obrazovanje, da imaš mnogo prilika.”
A on će odgovoriti: “Kakve su to prilike za mene, dovraga, ako sam jadan, mama? Prolazim pored klauna u trgovačkom centru i zavidim mu što je sretan. Mogao bih ja biti na njegovom mjestu, ali ti, ti, ti si mi uništio život“ – i palčevima će trljati nos ispod naočala.
Tada ću ustati, pažljivo ga pogledati i reći: “Dakle, postoje dvije vrste ljudi na svijetu – jedni žive, a drugi se stalno žale. A ako to ne razumiješ, onda si idiot.”
Reći će “oh” i onesvijestiti se. A psihoterapija će trajati oko pet godina.
Ili ne…
Jednog dana ću imati sina i okrenuti sve naglavačke. Od treće godine bih mu ponavljala: „Nisam tu da ti budem podrška. Uz tebe sam jer te volim. Idi svome ocu dragi, pitaj ga što da radiš, ne želim biti zadnje utočište.”
A kad navrši tridesetu, doći će k meni, znojnom, ćelavom direktoru s melankolijom u očima, i reći: “Mama, ja imam trideset godina. I trideset godina se pitam što učiniti da pridobijem tvoju pozornost. Posvetio sam ti deset filmova i pet emisija, napisao sam knjigu o tebi, mama. Ali mislim da te nije briga. Zašto nikad nisi rekao što misliš? Zašto si me uvijek upućivao na tatu?’
A ja ću reći: “Dušo, nisam htio ništa odlučivati umjesto tebe. Samo te volim, a za savjet imaš .
A on će odgovoriti: “Kakav vrag će mom tati napojnice kad te pitam, mama?” Cijeli život pokušavam privući tvoju pažnju, spreman sam sve dati, ako možeš barem jednom, samo jednom pomisliti na mene. Svojom šutnjom, svojom povučenošću, ti, ti, ti si mi uništio život” – i teatralno će se udariti rukom po čelu.
Tada ću ustati, pažljivo ga pogledati i reći: „Dakle, postoje dvije vrste ljudi na svijetu – jedni žive, a drugi uvijek nešto čekaju. A ako to ne razumiješ, onda si idiot.”
Reći će “ah” i onesvijestiti se. A psihoterapija će trajati oko pet godina.”