Foto: iStock/Gulliver
Prije nekoliko dana šetala sam centrom grada gurajući kolica “nakrcana” svojim 2-godišnjim sinom koji je blaženo drijemao i potpuno nezabrinut za probleme svemira… ili njegovu majku… Nasuprot mene s žustro je hodao visok, pomalo mršav muškarac guste brade s rukama koje su stiskale dvije vrećice. Udaljili smo se. Zatim sam čula njegov tihi glas kako uzvikuje “Jezive noge, mama!”
Znam da bi se svaka moderna žena koja živi u ovom feminističkom svijetu snažno usprotivila takvim “jeftinim” aluzijama, čak bi se i naježila. Uključujući i mene… Pa ipak, mirno nastavljajući svoj put, osjećala sam se puno lakše. Usuđujem se reći da mi se čak i tajanstveni osmijeh navukao na lice.
Jesam li pao tako nisko? Negdje između trudnoće, poroda, misli o bebi i pireima ostalo je i moje samopouzdanje… Toliko zaboravljena i odbačena da je čak i kompliment od potpunog stranca, izrazito lošeg muškarca, uspio probuditi moju uspavanu žensku stranu. U tom trenutku u glavi su mi odjeknule riječi prijateljice… Kad sam bila trudna rekla mi je „Uživaj sada u pažnji, jer poslije postaješ nevidljiva!“ Da li se to i meni dogodilo?! Jesam li nestala kad sam postala majka?
Razmišljao sam o svim trenucima u trgovini kada mi je mlada djevojka na blagajni rekla “Nema na čemu, gospođo!”. Dama u njenim očima, imala sam samo 30 godina… Za sve one trenutke kada sam umjesto kod frizera radije sjedila sa sinom na igralištu. Nekoliko desetaka puta obukla sam traperice i muž me pitao koja je bila prilika.
Tada sam shvatila – nije problem u majčinstvu, nego u meni. Ako je moja duša čeznula za ženstvenošću i komplimentima, onda sam ipak bila tu negdje, ali potpuno transformirana. Ne, nisam nestala kad sam postala majka, jer mi je to bila najbolja uloga u životu! Upravo sam uspjela pobijediti sujetu zarad najdragocjenijeg…
