Foto: iStock/Gulliver
“Hoćeš li biti spreman do 7, dosta mi je da uvijek kasnimo!” moj muž je nešto namjeravao. “Bit ću na vratima točno u 7!” Iskrivila sam dušu. Tko, kaže koja se žena ne može pribrati na vrijeme za svečanu večeru?! Ovo nije vaša arktička ekspedicija – veste, konzervirana roba, psi, krema za ruke za hladno vrijeme i hrpa drugih detalja! Ne, radi se o 3 stvari: šminka, frizura, haljina. A cipele, dobro, ne te cipele, sad s ostalim cipelama i haljinu treba promijeniti, još jedan make up, super je ispalo, međutim… najbolja je duga suknja i poprsje, pa i zlatne sandale s tanki remen, plava torba za njih, gdje je, evo je, uf, ali već sam viđena s njom, treba mi clutch s velikom kopčom. 7 bez 10. Pred vratima se čuje kuknjava i kuknjava dostojna Todorovdana. Čekaj malo, ne ulazi! Presvlačim se posljednji put – nosit ću crnu haljinu. Klasik. 7 i 10. Čovjek nervozno kvoca. “Prestani, skoro sam gotov!”, urlam bijesno kao oporbeni zastupnik novinaru. Ne popravlja raspoloženje kako sam zamišljala.
Samo da podignem kosu, sad mi trebaju viseće naušnice, a može i šal, ovaj ili onaj, ej nemoj me smarati sa šalom i pored tebe me deblja, gdje je ogrlica s crnim kamenom, zove me mama, razgovarali smo par minuta. 8 bez 10. Zadnji dodir s ružem, parfemom. Eto, spreman sam. Trijumfalno ulazim u dnevnu sobu. Opušten u fotelji, muž je olabavio kravatu i lijeno prelistava sportske programe. Odjednom živa poput gladnog psa koji je pojeo cijeli pileći lampion. Nasmiješim se sa šarmom bundeve za Noć vještica. “Jesam li dobro? Samo povuci moj patentni zatvarač… Oh, ne dolje…”
Kasnili smo 3 sata. I opet sam ja kriv.