Odrastao sam na farmi. Otac je bio najamni poljoprivredni radnik, a majka se brinula o cijeloj obitelji. Bilo nas je šestero braće i sestara, ja sam bio peto dijete u obitelji. Imali smo malo novca, ali uvijek sam se osjećao voljeno, nikada se nisam osjećao zakinuto. Bio sam bogat čovjek na mnogo načina. Imali smo dvije sobe, bez prave kuhinje (postojala je jedna prostorija namijenjena za tu svrhu), bez tekuće vode, bez unutarnje kupaonice, bez TV-a ili telefona. Imali smo struju.
Koje sam lekcije naučio odrastajući u ovom okruženju?
1. Naučila sam dijeliti.
Bile smo četiri sestre i spavale smo u dva kreveta, po dvije u krevetu. Što god da vam je palo na pamet, podijelili smo to.
2. Naučila sam se dobro brinuti za ono malo što imam i biti zahvalna.
Svatko je imao par cipela, nešto odjeće i igračku koju smo dobili za Božić. Stoga smo morali dobro paziti na ono malo stvari koje smo imali i ne uzimati sve zdravo za gotovo. Na naše rođendane uvijek je bila domaća torta, a poklon je bio odlijepiti sirovo tijesto iz zdjele i pojesti neiskorištenu glazuru.
3. Naučio sam koristiti svoju maštu.
Kad imate malo igračaka, morate napraviti vlastitu. Hodali smo po visokim konzervama s rajčicama koje smo užetom vezali za noge. Igrali smo se starim gumama i praznim bačvama tako što smo ih kotrljali i trčali za njima. Nekada smo izmišljali štapiće koji su bili prikladni za tu svrhu.
4. Naučio sam jesti dok nisam gladan, a ne sit.
Hrana je bila ograničena, ali uravnotežena. Svatko je imao svoj dio, majka je dijelila dijelove tako da je za sve bilo jednako. Nije mi palo na pamet da sladoled možeš jesti ravno iz kutije dok nisam odrastao. Nikad nisam imao problema s težinom jer smo se pravilno hranili i cijenili hranu koju smo imali.
5. Naučio sam da ljudi dom čine kuću, a ne broj soba.
Nismo imali puno slobodnog prostora, ali smo imali jedno drugo. Pričali smo, igrali se, smijali se… pa, ponekad se znalo i posvađati oko nečega.
6. Naučila sam raditi u timu.
Kada živite u malom prostoru, morate raditi kao tim. Tako se stječu dobre radne navike i uči što je naporan rad.
Ponekad smo zarađivali novac pomažući poljoprivrednicima u navodnjavanju njihovih usjeva. A ostalo vrijeme uvijek smo se trudili da kuća bude uredna da ima mjesta za prolaz.
Kad se osvrnem na svoje djetinjstvo i vrijednosti koje je ono stvorilo u meni, shvaćam koliko sam bio sretan i sretno dijete. Da, stvari su sada puno bolje i puno lakše, ali odgojen sam da znam koje su važne stvari u životu i što vam je stvarno potrebno da biste bili sretni.
To su ljudi s kojima dijelite život – uspomene koje stvarate zajedno i smijeh koji dijelite.
Stvari te ne čine sretnim. Živjeti u sadašnjem trenutku i živjeti svaki dan s ljubavlju koja ispunjava vaše srce može vam donijeti sreću.
Kupujem samo ono što mi treba. Imam hranu, sklonište, vodu, zrak za disati i ljude koje volim i koji mi uzvraćaju ljubav.
Zahvalan sam za ono što imam što mi donosi udobnost u životu. Pazim na svoje stvari, namještaj, sve one sitnice koje mi život čine ljepšim i lakšim.
Imamo izbor promijeniti svoje živote ako to želimo. Uz naporan rad i snove sve je moguće. Ne postoji prepreka koju ne možete savladati. Učimo od njih i idemo dalje.
Prava sreća nema cijenu. Sreća je nešto što biramo vlastitim razmišljanjem i percepcijom.
Ponekad gledam ljude s materijalnim načinom razmišljanja. Bitno im je samo kako nešto kupiti, imati još koju akviziciju.
Zavaravaju se da će tako naći sreću, ali sreća se ne može kupiti.
Sve ovisi o tome kako mi sami prihvaćamo život. Ljubav u našim srcima. Ljudi koje poznajemo i volimo. Uspomene koje nam život donosi.
A kad smrt pokuca na vrata bit će važno kako smo voljeli, kako smo živjeli i što su ljudi upamtili o nama. Ljudi se neće sjećati kuće u kojoj ste živjeli ili stvari koje ste imali.
Ljudi će se sjećati smijeha koji ste dijelili, dugih razgovora, lekcija koje ste ih možda naučili i što je najvažnije ljubavi koju ste dijelili.
Na kraju dana to je ono što nas čini ljudima, način na koji smo dotakli živote drugih, ljubav koju smo dali i primili, to će biti važno i pamtit će se. Je li ovo vrsta sjećanja koja gradimo u ljudima? Hoće li se ljudi nasmiješiti kad pomisle na nas, hoće li se smijati?
Autor: Debbie Bills Izvor: