Foto: iStock/Gulliver
Čovječe i dobro je živjeti, 15. rujna dolazi. Zapravo, ovo se odnosi na djecu; za roditelje, rečenici bismo trebali dodati “hvala Bogu”.. Sigurno zvuči grubo, ali – da, od sredine kolovoza sa sve većim nestrpljenjem počinjem čekati 15. rujna. Nije da ne volim provoditi vrijeme sa svojim djetetom, naprotiv. Samo imam hrpu drugih stvari za obaviti osim toga. Zamislite dijete u velikom gradu, bez bake i djeda u blizini koji bi se žrtvovali da ga odvedu kući za praznike, bez djece njegove dobi u kvartu, bez vrtića u blizini gdje bi moglo ići samo. Dodajte mamu koja radi od kuće (ili barem pokušava) dok priprema doručak, ručak, večeru, objašnjava zadatke, igra se s Lego kockama, sluša gomilu uzbudljivih crtanih priča, pa čak i sada pokušava tipkati uz zvuk hihotanja i “Mama, mama, čekaj da ti nešto pročitam”).
Naravno, u početku nas odmor oboje ispunjava uzbuđenjem. Zbogom, ustajanje u 6:30 kada se prisiljavate iz toplih pokrivača u mračni, hladan i neprijateljski svijet. Pozdrav, duga lijena jutra s izležavanjem, doručkom i filmom u krevetu. Ali entuzijazam polako nestaje kako ljeto odmiče. Jer nakon stajanja dolazi nepromjenjivo pitanje “Što ćemo danas?”.
Postoje uzorne majke koje su u stanju osmisliti zabavne i poučne igre za svoju djecu 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu. Ja, nažalost, nisam takav. Osim što moram raditi, ponekad – o, kako sebično – želim pročitati knjigu. Ili pogledajte film (po mogućnosti ne animaciju). Ili samo biti tih u mojoj blizini. Zato jedva čekam 15. rujna.
Što se tiče ovog svijetlog datuma, uzbuđenje je svake godine sve manje. I bolje je tako. Opojna mješavina stresa, straha, ushićenja, majčinskog ponosa (heh, moje je dijete sad već odraslo) i blage depresije (oh, valjda starim) nije nešto što si nanosimo svake godine. Prvi put je dovoljno. Ali kakav prvi put! Kao da ga udamo, a on ne krene u prvi razred. Shopping liste mukotrpno usklađene s iskusnijim frendicama i maminim forumašima i popunjene mjesec dana unaprijed u duplim količinama (za svaki slučaj). Obavezna ženska “Joj nemam što obući”, ovoga puta dopunjena “Joj dijete nema što obući”. Kupnja odjeće. Frizerski salon. Buketi. Kolači. Cijela obitelj, koja lije i briše svaku suzu suzu. Zalijevanje. Fotografije ispred ulaznih vrata, ispred bloka, u školskom dvorištu. Dijete, počešljano, gelirano i obučeno u košulju, koje iza buketa i ispod velikog ruksaka izgleda blago zatečeno. Njegova majka koja ne može prestati cviliti i na svim fotkama izgleda kao uzbuđena krava (živjele vodootporne maskare). Barem nije jedina.
Četiri godine kasnije više me nije briga ni za što. Dala sam učeniku koji će uskoro biti 4. razred da napravi popis stvari koje mu trebaju (nisam ga još pogledala). Dat ću mu novac da ih kupi u obližnjoj knjižari. Ako je nešto propustio, to je njegov problem, neka to popravi. Oboje ćemo nositi traperice i majice, a ja planiram preskočiti ovogodišnji svečani program i pričekati ga u obližnjem kafiću. Samo će biti više mjesta za prilagođene, kovrčave i uplakane majke prvašića. Pa svi smo bili tamo, svi znamo kako je to.
Htjela sam reći da 15. rujna zapravo nije loš datum. Nakon kaosa ljeta, šareno, bučno i iscrpljujuće, daje utješan osjećaj reda, rijeke koja se vraća u svoje korito. Osim očitih razloga – da želim da moje dijete stekne dobro obrazovanje i slično – drago mi je što će opet vidjeti prijatelje i družiti se (i on). Drago mi je što će raditi nešto drugo osim besciljne vožnje skutera na parkiralištu ispred bloka svaki dan. Drago mi je da će razgibati mozak, vratiti svoje navike i disciplinu – jer propustili smo kraj njegovog ljeta, koliko god sam se zarekao da ovoga puta neće biti tako. I na kraju, ali ne manje važno, drago mi je što će se vratiti kući dovoljno umoran da legne na vrijeme, umjesto da skakuće do ponoći zatupljujućom, neljudskom živahnošću. Što se ustajanja u 6:30 tiče – dobro, preboljet ćemo to. Također, neka ostane među nama, nakon što ga pošaljem, ponovno idem u krevet i sve je u redu.
Dakle – sretan 15. rujna, drage mame! Neka naš odmor počne… sada! Zaslužujemo to!