Neki ljudi vjeruju da kad rode, to ih odmah pretvara u majke. Međutim, nisu u pravu.
Postoje žene koje se počnu ponašati kao majke i prije nego što dobiju djecu. Puni su ljubavi i brižni su, a to dolazi iznutra. Ne rade to zato što moraju, već jednostavno zato što su takvi.
Paze na sve oko sebe, uče dragocjene lekcije svojim djevojkama kad dožive prekid, ne propuštaju posjetiti braću i sestre.
Na njih možete računati kada u tri ujutro dođete kući pijani i zaboravite ključeve. Oni će uvijek biti tu, otvorit će te i bez osude će te uspavati.
Iako još nemaju djece, ove su žene već roditelji. Način na koji razmišljaju i ponašaju ih čini onim što jesu.
Ima i žena koje postanu majke u trenutku kada saznaju da su trudne. One se već osjećaju promijenjene trudnoćom i počinju se mijenjati svakim danom. Što im trbušci više rastu, one postaju sve zrelije i spremne su biti prave majke.
Naravno, postoje žene koje postanu majke od trenutka kada drže svoje dijete u naručju. Odmah se mijenjaju, mijenja se njihov svijet, mijenja se sve oko njih – sada su roditelji.
Osjećaj u ovom trenutku je najljepši na svijetu i ne može se ni opisati, dijele majke. Jedan jedini trenutak ispunjava ih znanjem i mudrošću potrebnom za podizanje potomstva.
Ja nisam jedna od tih žena.
Nisam htjela djecu. Mrzila sam trudnoću. Uplašila me. Uplašila sam se kad sam sina uzela u naručje. Nisam osjetio nikakvu promjenu. Nisam se promijenio. Nisam znala što osjećam i što bih trebala osjećati.
Da, bila sam sretna, ali jesam li postala majka?
Nije bilo ni naznaka da ću nakon rođenja sina izrasti u brižnu majku punu ljubavi.
Prvo sam mislio da nešto nije u redu sa mnom. Mislio sam da sam pogriješio, da nisam spreman biti roditelj. Možda mi je nedostajao suštinski majčinski gen kojim su žene oko mene izgleda bile obdarene.
A onda me sin mjesecima počeo buditi svaka dva sata. Naučio me da mogu činiti stvari za koje nisam mislio da su moguće za dobrobit nekog drugog. Da mogu dati sve od sebe.
Naučio me da sam spremna, čak i sretna, odreći se onoga što najviše želim, samo kako bi moj sin imao ono što mu treba.
Bilo je noći kada bi moj sin plakao bez razloga. Mislio sam da će me to izbaciti iz kontrole. No naučio me da ponekad ne trebamo razumjeti zašto je netko uzrujan, samo ga trebamo smiriti.
Naučio me da fizički kontakt može utišati i najglasnije krike, da zagrljaji i lijepe riječi mogu umiriti.
Bio je jedan trenutak kad je moj sin impulzivno posegnuo za mojom rukom. Naučilo me da upravljanje životom druge osobe može biti i tako divno i tako jako zastrašujuće.
Ponekad je moj sin plakao od boli. Naučio me da svatko može imati rane i da ponekad tuđa bol može boljeti više od vlastite.
Naučio me da samo roditelji dožive više boli od poroda, slomljenih srca i gubitka prijatelja.
I tada mi se sin prvi put nasmiješio. Ne mogu vam reći kako sam se osjećao. Naučio me da vas često najmanje stvari u životu mogu učiniti najsretnijima.
I htjela sam vidjeti njegov osmijeh opet i opet. Ništa drugo mi nije trebalo.
Ali iznad svega, moj me sin naučio kakav je osjećaj biti majka.
Kako je voljeti nekoga toliko da te rasplače? Brinuti se za nekoga toliko da čak osjećaš bol. Voljeti nekoga toliko da ti nije stalo ni do sebe.
Zato vam kažem da neki ljudi griješe kada misle da kad rode odmah postanu majke.
Ja nisam majka jer sam rodila svog sina, ja sam majka jer me on takvom stvorio!
