Foto: iStock/Gulliver
Mali dječak želio je upoznati Boga. Znalo je da ima dug put do mjesta gdje Bog živi. Dakle, stavio je sendviče i limunadu u aktovku i krenuo na svoje putovanje.
Kad je prošao samo tri bloka, dječak je ugledao starca. Sjedio je u parku i gledao golubove. Dječak je sjeo do njega i otvorio aktovku. Upravo je htio zagristi sendvič kad je primijetio starca kako gladno gleda. Ponudio je čovjeka sendvičem.
Starac je prihvatio sendvič s velikom zahvalnošću u očima i nasmiješio se dječaku. Osmijeh mu je bio tako ljubazan da je dječak tražio da ga ponovno vidi i ponudio muškarcu limunadu.
Ponovno se nasmiješio dječaku. Tome se divilo. I sjedili su u parku cijelo poslijepodne, jeli i smješkali se ne rekavši jedno drugom ni riječ.
Kad se počeo spuštati mrak, dječak je shvatio da je jako umoran i ustao je da ide. Ali prije nego što je napravio nekoliko koraka, okrenuo se, potrčao do klupe i zagrlio starca. Nasmiješio se svojim najširim i najslađim osmijehom.
Kada je malo kasnije dječak otvorio vrata svog doma, majka je bila toliko zadivljena radosnim licem svog sina da ga je upitala: “Što te je toliko obradovalo?” Dječak je odgovorio: “Bio sam na ručku s Bogom.” I prije nego što je njegova majka uspjela išta reći, dodala je: “I znaš što? Bog ima najljepši osmijeh koji sam ikada vidio.”
U međuvremenu se starac, koji je također blistao od radosti, vratio kući. Njegov sin je bio zapanjen mirom koji mu je bio oslikan na licu i upitao ga je: “Tata, što te toliko usrećilo?” Odgovorio je: “Jeo sam sendviče s Bogom u parku.” Prije nego što je sin uspio bilo što reći, dodao je: “I znaš, puno je mlađi nego što sam očekivao.”
Prečesto podcjenjujemo moć dodira, osmijeha, lijepe riječi, uha koji nas sluša, iskrenog komplimenta ili najmanje geste brige, a sve to može promijeniti život.