Foto: iStock/Gulliver
U mojoj obitelji se čita. Čitali su moji roditelji, čitali su baka i djed, čitala sam halapljivo i halapljivo od 4 godine, što god mi je došlo pod ruku. Slična je situacija i s mojim mužem. pa dobro Pitam se kako uz toliku genetsku ljubav prema čitanju moj sin ne želi i ne želi čitati?
To je jedan od onih ne tako rijetkih trenutaka u životu svakog roditelja kada samo sjedite, bespomoćno sliježete ramenima i pitate se: “Gdje sam pogriješio?”. Za mene je čitanje vrijednost koju sam želio prenijeti na svog sina. Zato mu čitam otkad se rodio, doslovno. Kako je počeo shvaćati, čitanje prije spavanja postalo je nepromjenjiv ritual. Postupno smo uključivali razgovore o onome što smo pročitali, razmišljanja o likovima, njihovim postupcima, motivacijama. Nije mu bilo teško naučiti čitati u vrtiću pa smo već naizmjenično čitali odlomke naglas. Kupio sam mu knjige. Potaknuo sam ga da se upiše u knjižnicu i odande nabavlja knjige. Pomogla sam mu da napravi dnevnik čitanja. Drugim riječima, dao sam sve od sebe. Zašto mu je onda, već desetogodišnjaku, čitanje takva muka? Zašto mu ja svako ljeto visim nad glavom kako bih pročitao knjige koje morate pročitati s njegovog popisa, a on se izgovara na razne načine? Zašto ne može osjetiti to uzbuđenje novih stranica, miris tinte, uranjanje u svjetove mašte? Zašto, zašto, zašto…
Zapravo, moja želja da odgojim čitajuće dijete bila je toliko jaka da sam bila fiksirana samo na njega, nesvjesna svijeta koji se mijenja, o razlikama u generacijama, čak i o osobitostima karaktera vašeg djeteta. Kad sam bila mala, knjige su bile sve. Nije bilo crtića, računala i kreativnih igračaka. Vani nismo ni imali prilike putovati. Knjige su bile bijeg, prozor u svijet, izvor informacija i prilika da pustimo mašti na volju.
Danas djeca plivaju u svijetu informacija kao ribe. Ako žele nešto naučiti, Google je na klik daleko. I nije problem kad to jednom nauče odmah zaboraviti, jer uvijek mogu ponovno provjeriti. Ne moraju otkrivati svijet kroz knjige budući da imaju Street View i Discovery. Nemaju ništa protiv čitanja priče nakon što mogu pričekati da bude ekranizirana. I naravno, ima toliko drugih zanimljivih stvari.
Ne volim sve ovo nešto posebno, priznajem. Dio mene sjedi kao baba ispred bloka i mrmlja “eh, nekada…”. Srećom, onaj mlad, fleksibilan i otvoren je ipak jači Shvaćam da moj način postupanja nije nužno jedini ispravan ili najbolji način. Sjećam se i vlastite mržnje prema potrebnim knjigama, zbog koje sam propustio mnoge klasike. Inzistiram da ih čitam, naravno Ali na kraju krajeva, želim da moj sin bude pametan, s oštrim umom i kritičkim razmišljanjem, važno je da zasad uspijeva.
Kako završava priča? Saznao sam da moj sin koliko god sluša “Patilansko kraljevstvo” toliko “guta” enciklopedije. Pa sam mu kupio znanstvenu seriju za djecu. Sada svake večeri umjesto “Čitaj, čitaj, čitaj!” Ponavljam “Odloži knjigu i spavaj, spusti knjigu i spavaj, spusti knjigu i spavaj!”. Tako je, roditeljskim mukama nema kraja.