Prošle godine, neposredno prije svog omiljenog blagdana Božića, upoznao sam stvarnu osobu. Ako ga jednog dana sretnete, možda ćete si reći: “Samo odrpani, jadni starac koji prekapa po kantama za smeće. Tužan, ali nije jedini…” i možda ga prođete.
Da, priznajem, ponekad radim upravo to. Pomažem sirotinji koliko mogu, ali nemam uvijek tu priliku.
Tog sam dana ipak odlučio prestati. I da budem iskren, stao sam jer sam vidio koliko se mačaka okupilo oko starog, a ja volim mačke.
Evo ukratko mog razgovora s “dobrim starcem”:
Kad sam mu prišao, nasmiješio mi se i rekao:
Živi i zdravi bili, djeco moja!
Tada sam vidjela koliko se sreće i topline krije u njegovom osmijehu.
Bio je siromašan, poderane odjeće, prljav, možda nije ni imao dom.. Što ga je tako iskreno nasmijalo? Svaki dan sam se suočavala s mrkim, hladnim licima, a njegovim… činilo se kao sunce u mračnom danu.
Onda sam ga pitao (doduše pomalo glupo pitanje):
“Što radiš ovdje djede?”
“Hranim mačke, dijete moje. I ne samo mačke, nego i pse.”
“Ali zašto? Zar ne mogu sami nabaviti hranu. Ionako žive na ulici i znaju kako.”
„Ne mogu, curo. Ovdje se svaki dan bacaju vrećice s ostacima (u blizini je restoran i bugarska kuhinja), ali ih životinje ne mogu otvoriti. Počnu se boriti za hranu i dobiju je, ali ne. Ja im pomažem.” – ponovo je s osmijehom odgovorio djedica dok je pozirao ispred kamere.
Oduševio sam se! Osjećao sam takvo poštovanje prema ovom siromašnom, ali bogatom dušom čovjeku. Čestitao sam mu i rekao da bi bilo jako lijepo da je više dobrih ljudi poput njega. Rekao sam da volim životinje i imam mačku kod kuće.
“Ima puno loših ljudi na svijetu, ali ima i dobrih, dijete, budi siguran.
A to što voliš životinje znači da voliš i ljude. To je ono što te čini dobrom osobom. Moja profesija (smijeh) već nekoliko godina je hraniti životinje. I oni su živa bića, i treba im podrška i pomoć. A ti, dijete moje, odakle si?”
Počeo sam mu objašnjavati da sam iz malog grada, ali sam došao u veći studirati i ostao ovdje raditi. Onda me je prekinuo:
“Ti si iz Bugarske, zar ne? Bravo! Ovako odgovaraš kad te pitaju. Reci “Ja sam iz Bugarske!” i budi ponosan da to kažeš!”
Na kraju sam ga pitao ima li što za jelo, a on mi je uz širok osmijeh odgovorio:
“Imam dijete, to je… Mi ljudi nekako preživimo. A ove male duše, što mislite koliko će preživjeti u ovom velikom svijetu punom loših ljudi? Ako im nema tko pomoći, eto nema šanse da prežive.”
Njegove su me riječi natjerale na pomisao da smo mi ljudi prilično sebična stvorenja. Ništa nas ne košta dati svoj zalogaj drugoj osobi ili čak životinji, ali ipak to ne činimo… Ali zašto? Samo nas ne uče dobro…
“Budi dobra curo moja! Živa i zdrava!” – bile su posljednje riječi starca velikog srca.
Osjećala sam se tako dobro, puna nade, vjere i ljubavi.
Nada se da negdje u mračnom svijetu postoje nasmijani ljudi koji znaju cijeniti male stvari u životu. Vjera da još uvijek ima dobrih ljudi, ljudi velikog srca koji ono malo što imaju dijele s drugima kojima su potrebniji. I ljubav, ljubav prema svijetu, prema dobrim ljudima, prema današnjem vremenu, prema svemu što imam, jer to uopće nije malo!
Na kraju sam “starcu velikog srca” dao svoj sendvič, on mi je zahvalio, zagrizao, a ostatak dao gladnim mačićima koji su se okupili oko njega.
Pričam vam ovu priču jer kažu da se za Božić čuda događaju. I tako je to!
Otvorite svoja srca, budite ljubazni, vjerujte u čudo, nasmijte se, pomozite nekome u nevolji! Budite sretni i širite sreću!
I vjerujte da se dobro vraća!
