O slučaju zlostavljanja novorođenčeta toliko je napisano da je tema, koliko god bila važna, počela izgarati. A fokus se s osobne drame jedne obitelji pomaknuo na osobne drame žena koje prolaze kroz jedan od zakona prirode – rađanje života. Posvuda čitam komentare i izjave žena o paklu kroz koji su prošle da bi rodile. I počinjem misliti da ćeš, ako si žena koja još nije rodila, zauvijek odustati. Jer koga briga za prolazak kroz svetu inkviziciju?
Ili se možda opet pokušavamo uvjeriti da novčić ima samo jednu stranu? Nije za mene! Zato vam pričam svoju priču…
Oni koji me poznaju znaju kakav je bio moj odnos prema trudnoći i porodu. I moje ozbiljne namjere da si ne napravim nešto takvo barem prije 45. Ali život nam voli pomrsiti planove i tako sam s 31 bila u poziciji buduće majke. Moj šok je bio veliki, ponajviše zato što su za mene trudnoća i porod povezani s bolnicama i doktorima, od kojih imam fobiju. Smiješna priča, ali istinita. Svoju prvu recenziju odgađam nekoliko tjedana uz svakakve isprike. Nakon toga bih se doslovno onesvijestila ispred ordinacije. Tresao sam se kao idiot dok sam razgovarao s njom. Imam sreću da se dr. Slavkova, koju mi je preporučila prijateljica P., pokazala tako adekvatnom i pomogla mi da se opustim i prihvatim da mjeseci koji su pred nama možda neće biti laki, ali sigurno neće biti najstrašniji u mom životu. Iako sam bila trudna s blizancima, da sam imala vraški nizak hemoglobin, da sam morala piti kontracepcijske pilule da bebe ne izbiju prerano. Svaki mjesec sam išla na konzultacije i pretrage i postupno mi je postajalo lakše kada sam morala ići u bolnicu.
Sam moj porod bio je planiran. Ujutro sam otišla u bolnicu, smjestili su me u privatnu sobu, dali mi čistu spavaćicu, sestre su me pažljivo pripremale za nadolazeću operaciju. Rađala sam na rez za ne više od 40 minuta, i kao što sam bez grama pretjerivanja rekla – sve je prošlo kao spa procedura. Nisam osjećala nikakvu bol, cijelo vrijeme sam sa zanimanjem gledala u operacijsku salu, jer prvi put sam na takvom mjestu. Ekipa je bila smirena, pažljiva i precizna. Nakon završetka vratili su me sa sobom, pustili muža da dođe k meni. Dobivala sam lijekove protiv bolova, sestre su često dolazile kod mene, pitale kako sam, pratile moje vitalne funkcije jer sam tijekom operacije vadila krv i imala sam malu temperaturu.
Ostale dane boravka također nisam imao problema. Donosili su mi bebe, pomagali mi da se naviknem na njih i naravno trudili su se malo razmaziti ako su otkrili. Svako jutro svraćali su dežurni doktori da vide kako sam, a i moj doktor. Neonatolog je dolazio da me obavijesti o stanju blizanaca. Nemam se što žaliti, mislim da sam imala lagan i sasvim normalan porod, popraćen neugodnostima i metamorfozama koje se ženi događaju u ovoj fazi života.
Ono što moram napomenuti je da bolnica u kojoj sam rodila nije državna bolnica. I da sam te zahvate i privatnu sobu platio nešto više od 2000 BGN. I nije mi žao ni jednog potrošenog leva. Jer ne rađa se svaki dan. A kupnja bezbrižnosti, sigurnosti i pogodnosti nešto je što bi si svatko trebao pronaći način da si priušti.
Naravno, jako bih volio da takvi uvjeti i stavovi postoje u svakoj bolnici. Trebalo bi, ali nije. Žao mi je što se ne mogu osloniti na državu da mi omogući normalan porod, ali ona mi ne osigurava toliko drugih stvari. Međutim, ja nastavljam živjeti ovdje i samo sebe mogu kriviti za ovaj izbor.
imam sreće. Laganu i općenito bez problema trudnoću, bezbolan i netraumatičan porod, ugodan boravak u bolnici. Neću se ispričavati što je bilo tako, samo vam želim isto!
Izvor: