Rano jutro. Alarm vas podsjeća da je stigao još jedan radni dan u kojem se morate namučiti da stignete do ureda. I tako poželite da ste na nekom usamljenom otoku i ne mislite samo na prekrasan zalazak sunca… Zvuči poznato, zar ne? Sada zamislite da se jednog dana probudite i odlučite ostaviti svoje stereotipe, svoje strahove i sve poznato i otploviti daleko. Ako mislite da je to nemoguće, danas ćemo vas upoznati Mira, Ivo i Maya koji su san milijuna ljudi diljem svijeta pretvorili u stvarnost. Prije nekoliko godina bugarska je obitelj prodala svu svoju imovinu kako bi oplovila svijet na katamaranu Fata Morgana.
Pozdrav putnici! Gdje te sada možemo naći?
Nalazimo se u arhipelagu Pearl, nedaleko od zapadne obale Paname, u Tihom oceanu, kraj malog otoka. Ovdje svake godine između srpnja i listopada stotine kitova stignu okotiti se. Obitelji kitova trenutno plivaju oko nas. Prilaze čamcu. Danju ih gledamo kako skaču, a noću ih čujemo kako izdišu u blizini u mraku… U društvu smo kitova, osjećaj je neopisiv.
Koliko je hrabrosti potrebno da stari život ostavite iza sebe i krenete potpuno novim putem?
Ne znam, ne puno. Nije to hrabrost. Nismo ni zamislili da je tako nešto moguće – živjeti na brodu u moru i putovati svijetom, djeca ne idu u školu, a mi ne radimo. Jednog dana smo čuli da ljudi to rade i zarazili smo se tom idejom. Saznanje da je tako nešto moguće, a nismo ni prvi ni jedini, nagnalo nas je na odluku. Inače sam ja (Mira) beskrajna kukavica…
Koliko ste dugo razmišljali o odluci da živite na jedrilici?
Idejom smo se zarazili 2006. godine, ali krenuli smo 2012. godine – prvo s karavanom 6 mjeseci tražili brod, zatim nekoliko mjeseci popravljali brod i u srpnju 2013. smo isplovili. Prije nego što smo otišli, pročitali smo puno knjiga i članaka na internetu, ali osim ovog teorijskog znanja, nismo imali iskustva u jedrenju i nismo znali ništa o jahtama.
Kako su djeca reagirala kad su saznala što ih čeka?
Victor je imao 9 godina kad smo mu rekli što namjeravamo raditi. Rekao je da se boji morskih pasa. Maya je imala 3 godine. Ali kad smo mi otišli, Vik je već imao 15 godina i nije bio baš oduševljen, a Maya 9 godina. nije mogao čekati. Nažalost, Vicu se nije sviđao ovakav način života i nakon 2 godine provedene s nama vratio se u Kanadu. Sada je odrastao i ima svoj život. Shvaćamo da je tinejdžerima teško otrgnuti se od života na koji su navikli. Što su djeca mlađa, to bolje!
Imate li unaprijed isplaniranu rutu ili je smišljate u hodu?
Manje-više znamo kamo želimo ići sljedećih mjeseci i kamo idemo, ali ponekad se ideje mijenjaju ovisno o tome što se događa ili koga susrećemo. Često improviziramo, ali uvijek vodimo računa o godišnjim dobima i vremenu u tom području. Postoje orkanska područja i područja gdje se može ploviti samo u jednom smjeru zbog struja i vjetrova, pa ne možemo ići baš kamo želimo. Sada smo, recimo, u Panami sreli Radu, koji već dugi niz godina živi u Nikaragvi, i pozvao nas je da ga posjetimo. Nismo imali namjeru ići tamo, ali hoćemo zbog njega. Inače, idemo u Aziju, ali prije toga moramo otploviti do Ekvadora, gdje ćemo čekati pravu sezonu za prelazak preko oceana (dok čekamo, prošetat ćemo kopnom do Perua i Bolivije) i u travnju-svibnju 2016. – na Galapagos i odatle u Francusku Polineziju, zatim Novi Zeland, Australiju i Aziju. Tamo ćemo dosta obići kopnom.
Kada pristanete u nekoj zemlji, koliko dugo ostajete? Imate li vremena upoznati kulturu, lokalne običaje i tradiciju?
Ostajemo koliko želimo, u granicama vize. Postoje mjesta gdje nam po ulasku daju boravak od 1 mjeseca, 3 mjeseca ili 1 godine i ostajemo dok nam ne dosadi. Ako nam se baš svidi produžimo vizu. Ponekad žurimo da propustimo lijepo vrijeme za plovidbu ili sezonu i nemamo dovoljno vremena upoznati kulturu onoliko koliko bih želio. Ostala bih godinama bilo gdje. Ivo žuri vidjeti sljedeće mjesto. Ali nema vremena, previše je mjesta na svijetu koje želimo vidjeti… Na malim otocima dovoljno je 1-2 tjedna, au većim zemljama zaglavimo 1-2 mjeseca.
S tim u vezi – koje su vas zemlje uspjele najviše impresionirati?
Najviše su nam se svidjeli Gvatemala, Kolumbija, Dominikanska Republika, Trinidad i Tobago. Od karipskih otoka najdraža nam je Dominica. Također smo se lijepo proveli na Arubi. Aruba je Mayin favorit.
Kako se uspijevate uzdržavati više od 2 godine? Ima li ljudi koji financijski podupiru vaš pothvat?
Krenuli smo s ušteđevinom i odlučili da nakon što smo uložili veliki iznos od prodaje naše kuće u Kanadi za brod, elektroniku, solarne panele i aparat za vodu, sve potrebne sustave koji su solidna početna investicija, odlučili smo živjeti kako najbolje možemo mogao – štedljiv način. Nije važno koliki su vam prihodi, već koliki su vam rashodi. Živimo nevjerojatno skromno i troškovi su nam svedeni na minimum. Ne plaćamo porez, stanarinu, struju, vodu, čak ni gorivo za brod, jer uglavnom plovimo uz vjetar.
Nakon nekog vremena počeli smo imati i prihode. Pišem članke za karipske novine i mnogi ljudi iz cijelog svijeta, a posebno iz Bugarske, šalju nam donacije putem gumba na našem blogu i na Facebooku – . Objavljujem slike i pišem priče o našim avanturama po svijetu, što je dosta ljudi potaknulo na drugačiji način života, a oni nam u znak zahvalnosti svako malo pošalju koji dolar (za pivo i sladoled).
Za nas je svaka donacija, pa makar bila i samo 5 dolara, veliko slavlje, jako nas veseli, ne samo zato što si možemo priuštiti kupnju više stvari (npr. ja sam od donacija skupljao za fotoaparat, a Maya je dobila puno darova i pojeli puno sladoleda), ali i zato što za nas to znači da nas ljudi podržavaju i cijene ono što radimo i moj trud da pišem blog. Imamo i sponzore – najnevjerojatnija trgovina kajaka u Bugarskoj (kayakshop.bg) poklonila nam je kajak – neprocjenjiv je, jer je to jedini način da se pomaknemo s broda na obalu.
Osim toga, već postoji interes ljudi koji žele doći k nama na tjedan-dva uz nadoplatu (hotel Fata Morgana – katamaran sa svim luksuzom i udobnostima koji vas mogu odvesti na rajsko mjesto). I na kraju, ali ne manje važno, razmišljam o izdavanju knjiga koje će financirati ovaj put. Skoro sam završio s pisanjem prve knjige o tome kako smo tražili brod, kako smo odabrali baš ovaj katamaran, kako smo ga popravljali i plovili njime oko Kariba, greške koje smo činili i lekcije koje smo naučili. Knjiga praktičnih savjeta, ali i prilično poetično napisana – priča o našim nedaćama na početku „Fata Morgana. Početak” (naslov podložan promjenama). Nadamo se da ćemo ga završiti i izdati na bugarskom do kraja ove ili početkom sljedeće godine.
Koje su najveće opasnosti koje vrebaju pomorce? Postoje li gusari?
Postoji mnogo opasnosti, ali ne toliko koliko opasnosti vrebaju prosječnog stanovnika grada koji živi usred džungle zgrada i divljih automobila. Ima pirata, ali oni su izvan istočne Afrike, Hondurasa, Venezuele i još nekih mjesta koja su poznata i gdje mi ne idemo. Kao iu New Yorku, postoje četvrti koje se ne preporučuju noću. Ako ne ideš u medvjeđu rupu, u redu je. Neptun je najopasniji kad podivlja… Oluje, munje, ogromni valovi i jak vjetar s protustrujama, ali ako pratite prognozu i ne idete blizu npr. rta Horn, nije strašno (ili barem nije). to strašno).
Nedostaje li vam nešto o životu na kopnu?
Kad smo na nekom pustom rajskom otoku, nedostaju nam jeftine trgovine. Nedostaje nam normalan kopneni prijevoz – uvijek pješačimo na velikim udaljenostima, vozimo se autobusima ili stopiramo. Nedostaje nam perilica rublja, dugo tuširanje, usisivač, ali na sve se to prilično lako naviknemo i postane nam “normalno” ono što imamo umjesto svih ovih kopnenih udobnosti koje imamo bazen u svijetu i danima plivamo i ronimo, imamo besplatan prijevoz do nedostupnih divljih otoka, imamo dom koji nas prati kao ljuštura velikog puža romantične avanture, kamo god da krenemo doma smo!
Što je sa slobodom?
Svakome je drugačije. Za nas je sloboda putovati i biti neovisan o stvarima koje su nas ograničavale – posao, škola, imanje, država.
Hvala vam! Želimo vam povoljan vjetar i puno dobrih iskustava!