Fotografija: Thinkstock/Gulliver
O sindromu “kukavice” nećete pročitati ni u jednom medicinskom priručniku, iako se u životu manifestira punom snagom: stalno stanje malodušnosti, gunđanje, umor, zatamnjenje očiju, aseksualnost i nedostatak snova.
Pokušala me preuzeti neopaženo. U početku je to dolazilo samo „nakratko“ u obliku sumanutih kućanskih poriva, ali uglavnom u gunđanju usmjerenom prema djeci i mužu: „Nikoga nije briga što ja trebam!“ Nakon rođenja sina to se sakrilo pod maskom lažnog osjećaja dužnosti i odgovornosti. Nakon rođenja mog drugog djeteta, mumija se duboko nastanila u mom mozgu i tijelu. Grub i ciničan i sa sobom je nosio sve svoje krpice: tugu, melankoliju, dosadu, domaćinstvo i višak kilograma.
Baka je kod kuće napravila totalni remont: izbacila je sve uske traperice i haljine i zamijenila ih širokim i bezobličnim komadima tkanine koje je nazvala odjećom za dob.
Kad sam joj predložio da odemo u dućan s donjim rubljem, pogledala me ispod obrve i strogo rekla: Gdje si nestao, dijete ti nema zimsku jaknu!
Svakim danom postajala je sve smjelija u mojoj kući, djeca su se prestala smijati, a muž mi više nije šaputao šale.
Jednog sam dana ipak pobjegao. Obojila sam kosu u vatreno crveno i kupila štikle da izbacim debelu staricu, zajedno sa svim njezinim juhama i domaćim kolačima.
Promjena je također započela u mozgu s glavnom mišlju vodiljom: “Nikome i ništa nisam dužan!”
Osjećaj dužnosti trebao bi imati poseban dio u psihijatriji. Klasika u žanru je: ne volim kuhati, čistiti, peglati, ali MORAM! I umjesto da jednostavno prestanemo raditi ono što ne volimo, mi se forsiramo, nerviramo se svime i svačim i tako postajemo ogorčene starice.
Iako SVE i SVI nisu nimalo krivi: nitko od mene nije tražio da provedem tri sata u kuhinji kuhajući pet obroka. Moramo svim silama bježati od usadaka iz djetinjstva da će bez juhe, manje i deserta čovjek pobjeći, a djeca umirati od gladi.
