Ivanjdan je bugarski nacionalni praznik koji se slavi 24. lipnja svake godine. Istog datuma pravoslavna crkva slavi rođenje sv. Ivana Krstitelja i često se obredi i tradicija dvaju blagdana isprepliću.
U različitim geografskim područjima naziv se različito izgovara – u Sofijskoj oblasti naziv praznika je Janevden, u Strugi – Ivanden, u Ohridu – Ivanden, u Velikoturnovskom – Ivan biljober ili Dragijka. Blagdan se poklapa s ljetnim solsticijem, pa su mnoga vjerovanja i običaji vezani uz put nebeskog svjetlila i njegov kult. U narodu, na Novu godinu počinje daleki početak zime – kažu “Enjo obukao kožuh da ide po snijeg”. Vjeruje se da u jutro praznika, kada Sunce izlazi, Sunce “treperi”, “igra”, a ko to vidi, biće zdrav u toku godine.
Upravo u izlasku sunca, svi bi se trebali okrenuti prema njemu i promatrati njegovu sjenu preko ramena. Ako se odražava u cijelosti, osoba će biti zdrava tijekom godine, a ako se ocrtava na pola – bit će bolesna.
Vjeruje se da prije “odlaska na zimu” sunce okupa izvore vode i čini vodu ljekovitom. Zatim se otrese i rosa koja padne ima posebnu čarobnu moć. Stoga bi se svi trebali prije izlaska sunca oprati u tekućoj vodi ili se utrljati u rosu za zdravlje.
Za Bogojavljenje je karakteristično “otimanje” (krađa) i “varanje” plodnosti s polja i stoke, iako se obred obavlja i na Đurđevdan. Kažu da žene (vještice, čarobnjaci) prelaze na drugu razinu, skidaju se gole i izvode razne rituale. Tada im se klanjaju stabljike polja. Samo jedna stabljika ostane ravna i to je kralj polja. Zatim ga čarobnica otkine i odnese na svoju razinu ili na razinu nalogodavca “krađe”. Vjeruje se da s kraljem ide i plodnost polja. Da bi se zaštitio od takve “krađe”, protiv blagdana, gospodar sam žanje svoju njivu u sredini ili u četiri kuta, tako da će je “žitnica” naći već “požnjevenu”.
Ponekad seljaci noć uoči Nove godine odlaze u svoja polja kako bi ih zaštitili od “prevaranata”. Briga za očuvanje žetve i strah od prirodnih sila iznjedrili su još jedan obred – zabranu žetve na Ivanjsku. Prema vjerovanju, ovaj dan je “hatalia”, “atalia” (loš dan) i vjeruje se da će sveti Enjo gromom pogoditi polja onoga tko ga nije poštovao na njegov praznik, ali je otišao na posao. .
Vjeruje se da na Ivanjdan razne trave i bilje imaju najveću ljekovitu moć, osobito u zoru.. Zato je najbolje bilje brati rano ujutro prije izlaska sunca, žene – vračare, vračare, idu same i beru bilje, kojim potom liječe i čaraju. Bilje sakupljeno za zimu treba biti “77 i pol” — za sve bolesti i za “bolest bez imena”. Od sakupljenog bilja, među kojima je stolisnik na prvom mjestu, žene prave narukvice i vijence vezane crvenim koncem. U nekim krajevima izrađuju onoliko narukvica koliko ima članova obitelji, zovu ih imenom i ostavljaju ih vani noću.
Ujutro se po zapešću predviđa zdravlje onoga kome je imenovan. Novogodišnji zapešći i desni vješaju se na razna mjesta po kući i tijekom godine koriste kao lijek – njima peku bolesne, leme ih ili kupaju vodom u kojoj su otopljeni zapešća ili desni. Travama i cvijećem nabranim na blagdan omotaju veliki enjonski vijenac, kojim svi provjeravaju zdravlje. Također se čuva i koristi za liječenje. Dok se travama koje se beru na Đurđevdan liječi stoka, novogodišnjim travama liječe se ljudi. Prema narodnim vjerovanjima, njima se liječe žene bez djece, tjeraju zli duhovi, bacaju čarolije ljubavi i mržnje.
Izvor bgnes