Foto: iStock/Gulliver
3. ožujka je novi početak za Bugarsku. Nova nada. Dan kada se sjećamo da smo se borili da budemo tamo. Dan koji započinje naše dugo putovanje natrag do nas samih i vraćanja svega što možemo biti.
Blagdani su dobra stvar, jer svaki čovjek treba nakratko otrgnuti se od svakodnevice, povezati se sa svojim korijenima, osjetiti se ponosnim, sretnim i osloboditi svega što ga tišti u ostalo vrijeme. No, blagdani su i vrijeme kada je dobro reći jedni drugima istinu.
Istina je da bugarski narod danas nije sretan narod. Nije miran, ne diše lagano. Stalno ga muči pitanje zašto sreća ne dolazi k njemu. Zašto drugi uspijevaju, a on ne. Zašto ga i dalje lažu, kradu i ponižavaju? Zašto patiš? Zašto se ne može unificirati.
U dane poput 3. ožujka uspijemo malo stišati te muke, ali pitanja bez odgovora ostaju. I nemaju slobodan dan. Malo razmišljamo o svojoj sudbini kao naroda. Dani poput današnjeg dobra su prilika.
