Fotografija: Thinkstock/Gulliver
Knjiga “Sve se odlučuje prije vrtića” je izravna, jasna i razotkriva mnoge predrasude o odgoju. Autor Masaru Ibuka inzistira na tome da je neke vještine nemoguće razviti ako se njima ne ovlada u ranoj dobi. Nadalje, ako je dijete odgajano u okruženju koje je u početku neprijateljski raspoloženo prema njegovim potrebama, nikada se neće razviti na zadovoljavajući način. A mališani imaju gotovo neograničenu sposobnost učenja. S dvije, tri ili četiri godine mala djeca upijaju nova znanja bez svjesnog napora. A roditelji se uopće ne bi trebali ustručavati potaknuti znatiželju svojih beba.
Evo odlomka iz knjige:
U vrtiću je već kasno
U školi smo svi imali razrednike koji su uvijek bili prvi bez ikakvog vidljivog truda i one koji su, unatoč svojoj marljivosti, uvijek bili najslabiji u razredu.
Učitelji su nam govorili da inteligencija nema veze s naslijeđem i da uz puno rada i upornosti svatko može uspjeti. No, primijetili smo da zadnji u razredu uopće nije napredovao, dok je odličan uvijek bio na vrhu. Činilo se da je inteligencija urođena i nismo mogli objasniti ovu kontradikciju.
Što se mene tiče, mišljenja sam da potencijal i karakter pojedinca nisu urođeni, već se uspostavljaju u točno određenom trenutku rasta. Godinama se raspravljalo o ulozi nasljeđa, a s druge strane, obrazovanja i uvjetovanosti koje pojedinac dobiva od rođenja. Tek je nedavno jedna teorija omogućila da se problem razjasni.
Zahvaljujući istraživanjima provedenim u području fiziologije mozga i dječje psihologije, znanstvenici su uspjeli dokazati da je razvoj inteligencije funkcija zbroja iskustava koja su se dogodila između rođenja i treće godine života, ili u drugim riječima, razdoblje razvoja moždanih stanica. Stoga, nijedno ljudsko biće nije rođeno genije ili glupo. No stimulacija moždanih stanica između rođenja i treće godine pokazuje se ključnom za njegovu budućnost.
Zato se sve odlučuje prije vrtića.
Sva djeca mogu uspjeti ako se slijede dobre metode podučavanja
Neki će se čitatelji nedvojbeno zapitati zašto se, kao inženjer i predsjednik tvrtke, brinem za razvoj male djece. Postoji nekoliko razloga za to. S jedne strane, one su “javne” – mene osobno jako uznemiruje bunt mladih i pitam se je li to dijelom i zbog obrazovanja koje su stekli – as druge strane, “osobne”, jer sam mentalno retardirano dijete. U to vrijeme nisam ni znao da mu je pravilan trening od rođenja mogao pomoći da postigne veliki napredak unatoč njegovom hendikepu. To sam saznao zahvaljujući dr. Shinichiju Suzukiju, koji je tvrdio da je “svako dijete sposobno pravilno se razvijati ako se trenira na pravi način”. Osobno sam svjedočio izvanrednim rezultatima koje je postigao sa svojom malom djecom učeći ih svirati violinu. To je metoda koju je nazvao “Trening talenata”. Mogu samo gorko žaliti što nisam mogla pomoći vlastitom djetetu.
Vidjevši bunt mladih, počeo sam razmišljati o smislu obrazovanja i razlozima zašto naš sustav proizvodi toliko agresije i nezadovoljstva. Isprva sam mislio da su izvor problema nedvojbeno sveučilišta, no onda sam otkrio da je za to kriv i srednjoškolski sustav. Na kraju mi se učinilo da su i mali i osnovni “pogođeni” i zaključio sam da je u vrtiću kasno.
Svrha ranog razvoja nije stvaranje genija
Često me pitaju je li mi cilj “proizvesti” genije. Odgovor je ne, naravno. Jedina svrha ove metode je osposobiti i educirati dijete, pomoći mu da stekne zdrav duh i zdravo tijelo kako bi postalo uravnotežena odrasla osoba.
Svi su ljudi rođeni jednaki osim ako ne pate od određenog hendikepa. Trening je ono što neku djecu čini pametnom i mirnom, a drugu glupom i agresivnom. Tvrdim da ako dijete u pravo vrijeme dobije ono na što ima pravo, normalno će odrastati i imati živahan um i dobro oblikovanu osobnost.
Evo što u svom dnevniku piše dječak koji je u zatvoru zbog više kaznenih djela: „Kažu da su s pet godina osobnost i karakter već formirani. Pet godina nije puno u životu. Ali ako uzmemo u obzir da čovjekov karakter utječe na cijeli život, koliko su ove godine vitalne, a koliko su nemarni roditelji diljem svijeta.’
Vjerujem da je glavna svrha ranog razvoja spriječiti takve dramatične slučajeve. Ako tjeramo dijete da sluša dobru glazbu ili ide na satove violine, nije namjera da od njega napravimo glazbenog genija; ako ga učimo strani jezik, to ne znači da od njega želimo napraviti genijalnog lingvistu, niti da ga pripremamo da uđe u “dobar” vrtić ili “dobru” osnovnu školu. Riječ je samo o tehnici čija je svrha potaknuti rast beskrajnog potencijala koji dijete nosi u sebi i povećati njegovo osobno zadovoljstvo.
